Foto: 
Benjamin Balázs

Jedan pogled na problem slobode

Sloboda je najčešće upotrebljavana reč u političkoj i društvenoj terminologiji. Napisani su brojni tekstovi, eseji, traktati... Nastale su brojne teorije o slobodi, a da niko još nije do kraja razjasnio njenu suštinu. Daleko od toga da ovaj tekst pretenduje da pokuša tako nešto, ali, svakako, želi da postavi neke teze za razmišljanje.

Na čemu počiva sloboda, koje su njene osnovne pretpostavke, kako nastaje, kako je održati... Samo su neka od osnovnih pitanja, za koje ne postoji jedinstveni odgovor. Podsećajući na opasku čuvenog francuskog filozofa Ž. Ž. Rusoa ’’da se čovek rađa slobodan, a svugde je u okovima’’, pitamo se zašto je to tako.

Raspadom prvobitne ljudske zajednice, nestalo je i prvobitne jednakosti ljudi, mada je jednakost znatno i bila narušena u poznom dobu, te prve društveno-ekonomske formacije. Nastala je država, kao izraz te prvobitne nejednakosti, bazirane na imovinskom stanju. I danas živimo u visokohijerarhizovanom sistemu, zvanom država, koji menja svoje oblike, ali u kojem se tačno zna položaj svakog pojedinca na osnovu porekla, bogatstva, obrazovnog ili nekog drugog statusa. Od nastanka prvih država, oko 3000 g. p.n.e. do danas, manjina se proglasila gospodarima i nadređenima, a drugi su postali sluge i podređeni. Da bi održali takvo stanje, vladajući su formirali čitav niz filozofskih i misaonih sistema, koji su vaspitanjem, običajima i tradicijom, prenošeni sa kolena na koleno i usađivani u svest pojedinaca.

Tako su ljudi, s obzirom na sistem verovanja kojem su pripadali, postali suprotstavljeni jedni drugima. Rođenjem, oni su, ne pitajući se, dobili ’’žig’’ zajednice u kojoj su živeli: primili su određenu religiju, primili specifične poglede na svet, koji su ih razlikovali od drugih... I kroz proces socijalnog života, takva orijentacija se snažno utiskivala u njihovu svest. Izaći iz okvira nametnutog sistema, predstavlja veliku sramotu i stigmu, a odupreti se zajednici, gotovo je nemoguće.

Pomislili bismo, eto, upravo ti ’’pobunjenici’’ su vesnici slobode, ali bili bismo samo delimično u pravu. Istina je da su pobune svesti pojedinaca dovodile do promena i revolucija, koje su menjale sistem, koji se postepeno humanizovao i išao u susret potrebama ljudi i vremena. No, bilo da govorimo o antičkom pojmu slobode ’’za’’ (sloboda u okviru političke zajednice) ili o modernom pojmu slobode ’’od’’ (sloboda u individualnim pravima), ili o religijskom pojmu slobode kroz ’’zajednicu sa bogom’’, svaki dosadašnji sistem, zadržao je struktruisanost, hirerarhiju, autoritarnost, kao svoje osnovno obeležje. Verovanja su se menjala u skladu sa naraslim materijalnim mogućnostima vremena, ali glavne odlike sistema su ostale. Bilo da se radi o robovlasništvu, feudalizmu, kapitalizmu, socijalizmu, i dalje svet stoji u odnosu nadređenosti i podređenosti jednih u odnosu na druge.

I dalje nas od malih nogu uče: koga da volimo/mrzimo, u šta da verujemo, kome da se klanjamo, koga da izbegavamo, ko su nam prijatelji/neprijatelji, koga da slušamo, kako da se ponašamo... Dakle, okovi koji ubijaju svaku ljudsku individualnost i kreativnost u samom korenu, a samim tim i slobodu.

Uče nas potom, a ta religijska teza je prožeta kroz sve sisteme, da mi delujemo po sopstvenoj ’’slobodnoj volji’’. No, odakle ljudima slobodna volja, kada nema slobode!? Nismo li mi samo proizvod čitavog niza socijalnih faktora, koji nas čine takvim kakvi jesmo!? Uporno se bavimo samo posledicima, a uzoke ne odstranjujemo. I kako je to izvanredno zaključio Ž. Saramago, da čovečanstvo nikada nije vaspitavano za saradnju i mir, već za sukobe i rat, onda je ovako stanje u svetu samo logična posledica toga.

Lično, verujem da su anarhisti jedini istinski borci za ljudsku slobodu i emancipaciju ljudske ličnosti. U njihovom učenju otklonjene su glavne karakteristike svih dosadašnjih sistema i ukinuti svi društveni okovi. Moje simpaije su na njihovoj strani. No, imam i određenih nedoumica i bojazni. Viševekovna potčinjenost ostavila je posledice na svest ogromnog broja ljudi, koji ne bi mogli da žive bez tuđeg vođstva i autoriteta. Pitam se, recimo, kako objasniti seljaku iz Kambodze, koji nikad nije izašao iz svog sela, farmeru iz Luizijane, čiji su preci držali robove, poljoprivredniku iz Ljiga, koji je sav predan pravoslavlju... a takvi čine ogromnu večinu čovečanstva, da nije u obavezi da se potčinjava bilo kom autoritetu kog lično ne priznaje za svog; da njihova privatna verovanja, nisu i ne mogu biti predmet javne sfere i da niko nije dužan da sledi određen stil života, ako ne veruje u isti.

Ostaje veliko pitanje, dokle sežu ljudske mogućnosti da dosegne punu slobodu. Koja su to sredstva koja mu mogu pomoći da se uzdigne u nešto više od pukog šrafa u mehanizmu kojem upravljaju drugi, prihvatajući tuđe vrednosti kao svoje. Do tada, ostaje mu da se kreće samo u granicama slobode koje mu odredi sistem.

Pokazalo se da uprkos neverovatnom tehnološkom i tehničkom progresu, koji je trebalo da oslobodi ljude i proširi vidike njihove svesti, da se oni i danas nalaze podjednako udaljeni jedni od drugih, jer su vladajući uvek pronalazili načina da se ključne vrednosti sistema ne diraju.

No, ja, takođe, verujem u snagu i kreativnost pobunjenih pojedinaca, koji kroz obrazovanje podižu nivo svoje društvene svesti i svesti zajednice u kojoj žive, izdižući se iznad nivoa prirodnog animalnog stanja. Takvi su kroz istoriju uvek vukli čovečanstvo napred, jer se pokazalo da je istorija, ipak, da se poslužimo tom Hegelovom mišlju ’’osvajanje slobode’’. Pomenuti proces traje i verujem da će doći do ostvarenja cilja, jer sloboda se, zaista, osvaja, a ne dobija se na tacni!

Igor Maksimović

Komentari

Komentari