Foto: 
Nebojša Pandrc

Uzaludno guranje kamena

Došlo je vreme da vidimo gde smo. Šta smo uradili i kuda treba da idemo kad je u  pitanju književnost i kultura u ovom gradu, u ovoj zemlji? Da li zaista ima ikakvog smisla gurati uzaludno Sizifov kamen u gradu, u zemlji, gde su kultura i književnost odavno preminuli, dok svi mi igramo na njihovom grobu, zavaravajući druge i sebe da se brinemo. Zaista, književnost u današnjem svetu više nema uticaja kao nekad. Prevelika demokratija u književnosti dovela je do bludnih radnji sa rečima, toliko da je sva snaga reči izgubljena.

Kada se malo bolje pogleda današnje stanje, niko nam nije kriv - krivi smo sami, ili,  bolje rečeno, nije kriv ubica, kriv je ubijeni.

Žalosno je to što su ljudi zaboravili šta čini civilizaciju. Kažu ljudi da se nema vremena za bilo kakvu kulturu i književnost, jer se teško živi, nema se dovoljno novca. Zar je to opravdanje da čovek podivlja, da zatupi? Ne, ne dragi moji, nismo mi siromašni. Dragi moji, siromašni smo mi duhom i to u svakom smislu i u svakom pogledu. Zaista, nismo daleko odmakli po pitanju čovekovog bića i duha od doba Vuka Karadžića i Dositeja Obradovića. Zaista, ništa se nije promenilo. Moramo priznati da nismo pelcovani protiv bilo kakve kulture i književnosti. Da, da dragi moji... Krivi smo mi što smo dozvolili da materijalizam pokori naše živote i da nas otuđi od bližnjih, pa čak i od samih sebe. I svi kao živimo u nekom virtuelnom svetu, gde je virtuelni život važniji od stvarnog života.

Da se mi vratimo na kulturu i književnost sa pitanjem gde su svi ti intelektualni ljudi: akademici, doktori, književnici, pisci, pesnici, glumci, profesori. Gde su svi ti ljudi? Gde je ta intelektualna elita? Zašto svi ćute? Šta svi ti ljudi čekaju? Možda Godoa? Zašto nešto ne urade zajedničkim snagama po pitanju kulture i književnosti? Zar ih nije sramota? Zar ih nije stid? Zar ih ne grize savest i sama njihova svest kad pogledaju svoju decu i kad vide u kakvom svetu žive, u kakvom gradu žive i šta ostavljaju mladim generacijama?

Izgleda da je teže naći slogu u toj intelektualnoj eliti, nego među običnim ljudima, umesto da bude obrnuto. Zaista, kako prevazići sav taj egoizam, sav taj ponos, samu ličnost i to pitanje: Znaš li ti ko sam ja? Sve to ljudima ne dozvoljava da se slože. Čim politika duboko zađe u sferu književnosti i kulture, slobodno piši propalo. Čega sve tu ima i kakvi su odnosi između politike i kulture i književnosti da je jednostavno bolje da poštedim papir tih reči.

Bolje da napišem nekoliko reči o kulturi i književnosti u gradu Kraljevu.

Grad Kraljevo, zahvaljujući presedniku opštine - početkom dvadesetog veka Jovanu Sariću, koji je tada u to vreme dao oblik današnjem Kraljevu i koji je dao autentičnost i svu lepotu gradu, ubraja se u jedan od najlepših gradova Srbije.

Zaista, grad Kraljevo ima takav pontencijal u svim sferama, od književnosti do poljoprivrede i turizma. Pogledajmo kakve sve mogućnosti daje sam položaj Kraljeva u krugu od trideset kilometara; krenimo sa Vrnjačkom, Maturuškom, Bogutovačkom, Sirčanskom Banjom, pa da pomenemo prelepe planine sa bogatim lekovitim izvorima od Goča, Stolova, Troglava, Gledićkih planina, pa da pomenemo manastire Žiču, Studenicu, Ljubostinju, pa da pomenemo reke Ibar, Moravu, Ribnicu, pa istorijski grad Maglič, pa sva okolna sela i sve te poljuprivredne površine koje se mogu obrađivati; od voćarstva do pšenice i samog stočarstva... I, zaista, šta jedan takav grad sa takvom okolinom može više da poželi! Izgleda da mi to ne umemo da cenimo, da poštujemo, niti da se organizujemo, već se sve svelo samo na priču i prebacivanje odgovornosti za svu situaciju. Zato nije ni čudo što je Kraljevo postalo prolazna stanica, pa čak i za ljude koji su se rodili u Kraljevu. Postaje samo prolazna stanica u njihovima životima.

Iz najlepšeg grada na Ibru odlazi najviše mladih ljudi, tražeći sreću u drugim gradovima. Žalosno je čak i pomisliti na to, a kamoli prihvatiti takvu gorku činjenicu.

Grad sa najlepšim centrom, sa Milutinom koji nam i dan danas priča priču iz centra grada. U nekom trenutku pomislim da nam zaista pokazuje put kojim svi treba da odemo odavde...

Spomenik Milutin podignut u čast poginulih u Prvom svetskom ratu. Položaj Milutina vojnika stoji okrenut licem ka ulici Oktobarskih žrtava, ka železničkoj i autobuskoj stanici, u levoj ruci drži zastavu koja kroz Omladinsku ulicu dolazi do gradskog muzeja, a u desnoj ruci drži pušku. Tako da je cela priča o tome kako vojnik dolazi iz rata, ostavlja zastavu u muzej, pušku u vojni magacin, dok on odlazi sa šajkačom na glavi ka železničkoj stanici sa velikom željom da dođe svojoj kući, svojoj porodici i da živi mirnim životom...

Danas bi trebalo da podignemo jedan takav sličan spomenik za buduće generacije, samo umesto vojnika da stoji mladi građanin Kraljeva, koji u levoj ruci drži svoj izvod iz matične knjige rođenih i rodoslove svoje porodice, koji isto Omladinskom ulicom ide u arhiv grada, gde će ga prašina i zaborav sigurno čuvati. U desnoj ruci da drži svoje iščupano srce iz grudi, koje kroz ulicu Miloša Velikog ide na pijacu grada, gde se sa lakoćom može pronaći kupac. I tako, mladi građanin Kraljeva odlazi ulicom Oktobarskih žrtava ka autobuskoj i železničkoj stanici u svet...

Grad Kraljevo je kao stvoren za književnost i kulturu. U samom centru grada nalaze se biblioteka, pozorište, bioskop, redakcija časopisa Povelja, muzej, galerija, kulturni centar. Naravno, mora se pomenutu i nekadašnja boemska kafana Pariz, koja to danas više nije.

I pored blizine ovakvih institucija, mora se reći da njihovi rukovodioci nisu u dobrim odnosima i da svi guraju neku svoju priču, a, u stvari, svi se finansiraju iz istog budžeta - budžeta grada Karaljeva, tako da nije ni čudo što u svim sferama grad Kraljevo dublje tone u učmalost.

Sad nekoliko reči o...

Krenimo redom: od biblioteke. Dovoljno je otići u biblioteku i pitati koliko imaju članova i sve će vam biti jasno. U gradu sa okolinom koji ima oko stodvadeset hiljada ljudi, samo je oko šest do devet hiljada učlanjeno u biblioteku. Mislim da je sve jasno - krivi smo mi. A u stvari, pravih članova bilioteke, koji iz ljubavi prema knjizi dolaze u biblioteku ima sasvim malo - stavimo na trenutak na stranu penzionere i decu iz osnovne i srednje škole koji su primorani da traže i pročitaju knjigu za školu. Na kraju, koliko zaista biblioteka ima članova?

Dalje... Pozorište funkcioniše, ali sve je i tu zatvoreni krug.

A tek o časopisu Povelja - šta reći! Ima dugu tradiciju, kojoj su verni toliko da joj do umrtvljenja ostaju verni... Mislim da je to dovoljno reći.

Da je sreće da Povelja bude taj Sizif, koji daje mladima mogućnost da se predstave svom gradu i da ih uputi u tokove književnosti i kulture, da ih pravi u dobre i poznate književnike, pisce, pesnike, kritičare. Ali od svega toga ništa. I pored finansijske obezbeđenosti, sve se na kraju svodi na zatvoreni krug.

Dalje... Za bioskop Kvart može se reći da predstavlja jednu svetlu tačku grada Kraljeva.

Dalje... Muzej se pretvorio u galeriju, zaboravljajući svoju istorijsku namenu - čuvanje od zaborava i promovisanje istorije sopstvenog grada.

Dalje... Kulturni centar Ribnica se trudi,  ali sve je bez nekog plana i samog smisla.

I za kraj - posle svih reči moramo priznati da su međuljudski odnosi otišli dođavola, tako da bilo kakva priča o sihronizaciji institucija pada u vodu, jer sami ljudi su postali institucije. I sve dok je tako, mi sve sigurnije tonemo i sve više dajemo ljudima za pravo da odlaze iz ovog grada.

Ljudi su oguglali na sve i više ih ništa ozbiljno ne interesuje, svi su se otuđili.

Zaista, apsurdno vreme kada nikad dostupnija knjiga nego danas, a toliko apatije, ravnodušnosti, zajedljivosti, nekulture, pa čak i neobrazovanosti.

Ovih dana pokrenuli smo priču o parkovima u gradu Kraljevu, koji su zaista lepo uređeni i sve prazniji, da je i sam park postao kao grad - prolazna stanica i ništa više od toga. Pokrenuli smo priču kako da na neki način oživimo parkove i još važnije - da se odužimo zaboravljenim ljudima, uglednim zaboravljenim građanima Kraljevana taj način što će se u parkovima postaviti njihove biste. I zaista, ako se nađe razumevanje i poštovanje prema budućim generacijama, treba da se setimo i odužimo zaboravljenim ljudima grada Kraljeva.

Na književnoj večeri u predvorju bioskopa Kvart dobili smo od posetilaca spisak zaboravljenih uglednih građana Kraljeva čije bi biste voleli da vide u parkovima grada. Na taj način ne dozvoljavamo da se parkovi pretvore u sivilo i u beton kao Trg Svetog Save.

Imena zaboravljenih građana su:

Krsta B. Ljubenović,

Slobodan Lukić,

Aleksandar Zograf Saša Rakezić,

Miša Blam,

Slobodan Stojanović Kepa,

Dejan Brđović,

Lazar Tošić,

Laza Ristovski,

Nada Vojić,

Marko Nikolić,

Braća Jelić,

Maržik,         

Kralj Miloš Obrenović,

Dr Milivoje Beli Simić,

Savić zadužbinar,

Toma Čolović.

Što se tiče časopisa Sizif... On svima otvara vrata za saradnju. Svaka donacija je dobrodošla, ali uglavnom iz svojih džepova dajemo novac. Do sada smo objavili četiri broja i imali pet književnih večeri sa različitim gostima. Sve u svemu, nailazili smo na ljude sa razumevanjem koji su nam izlazili u susret, ali što se tiče posetilaca na književnim večerima, smešno je i poražavajuće što u gradu sa stodvadeset hiljada stanovnika više ljudi sedi u kafani Pariz.

Gde su svi? Ovaj časopis, kao i književne večeri, pa i drugi kulturni događaji nema smisla da postoje u ovom gradu samo za trideset, četrdeset ljudi koji su željni književnosti i kulture. O tome je davno pisao i sam Dostojevski:

,,Istina je i ovo: ako niko neće da razmišlja, onda je, kako izgleda, utoliko lakše ruskom (srpskom) književniku. Da, zaista je lakše, i teško svakom onom književniku i izdavaču koji u naše vreme hoće da razmišlja. A još teže će biti onome ko bude hteo da i sam uči i shvata - a dvostruko teže, pak, onome ko o tome bude javno rekao, i iskreno; kada bude priznao da je makar malo razumeo i da hoće da iskaže neku sopstvenu misao, njega će svi napustiti. Njemu ne ostaje ništa drugo nego da nađe nekakvog odgovarajućeg čoveka, možda i da ga najmi, pa da s njim razgovara, možda čak da za njega samog štampa i časopis. Situacija je odvratna, jer to je isto što i razgovarati sam sa sobom, ili štampati časopis za lično zadovoljstvo. Ja lično slutim da će Građanin (Sizif) dugo još razgovarati sam sa sobom, zbog sopstvenog zadovoljstva. A imajmo na umu da je, medicinski gledano, razgovor sa samim sobom početak poremećenosti. Građanin (Sizif) bi obavezno trebalo da govori s građanima, i u tome je i sva njegova nevolja.``

F. M. Dostojevski

I za kraj početka moramo zaista da priznamo: krivi smo mi. U reči MI pronađite sebe i priznajte sebi: kriv sam.

P.S. - Znam da se ništa neće promeniti posle ovih reči, iako ovaj tekst nosi u sebi mač sa dve oštrice. Zaborav i vreme će istupiti oštrice koje su glačane sa gorčinom i ljutnjom na trenutno stanje. Dok sebe smirujem rečima: Smiri se, oholi čoveče!, istupam sa verom da će lepota spasiti svet...

Nebojša Pandrc

Komentari

Komentari