Foto: 
Jonathan Cohen

Znanjem do moralnog poretka

Jedan od najpoznatijih prirodnopravnih teoretičara, Hugo Grocijus, smatrao je čovekovu racionalnost njegovom najprirodnijom sposobnošću. Prema njoj, kaže Grocijus, čovek otkriva da je pravda vrlina i dobro po sebi i za sebe, nezavisno od bilo kakvog ličnog interesa i trenutne celishodnosti. Polazeći od pomenute Grocijusove tvrdnje, postavlja se pitanje, da li je onda moguće ustanoviti racionalni moral, tj. poredak zasnovan na racionalnom moralu!?

Međutim, još važnije pitanje je, kako čovek postaje racionalno biće!? Postoji jedno sjajno mesto u mom omiljenom romanu ’’Jadnici’’, gde se kaže da je moral količina znanja koje imamo u sebi. Zato sam lično mišljenja, da je čovekov racio samo jedna prirodna predispozicija, koja se razvija znanjem (iskustvenim ili teoretskim). Shodno toj količini znanja, menjao se moral, kao i moralna gledišta. Ujedno, baš zahvaljujući narasloj količini znanja, koja je menjala ljudski moral, menjale su se i društvene strukture, koje su ga prvobitno i same uslovljavale.

Moral se najpre javlja kao puka sila, koja se održava golim nasiljem. Znanja u ovom periodu ljudskog morala su minimalna, zasnovana na religijskoj svesti i učenjima. Moral je ovde potpuno u službi moći, a pravda se izražava kroz količinu moći, koja se poseduje. Sila i moć ne prave razliku između pravde i nepravde, jer se baziraju na arbitrarnoj volji vladara. Ovakav moral će poroditi istočnjačke despotije i srednjovekovnu teokratiju, kod kojih je, da se poslužimo Hegelom, ’’ličnost bezvredna’’.

Zatim se moral javlja kroz poredak zasnovan na zakonima koje postavlja država. Narasla znanja su stavljena u službu državnih ideologija. Religijski momenat nije sasvim isčezao, on je samo laicizovan. No, i taj moral se pokazao kao slab, jer su zakoni, kako se to pokazalo, samo izraz volje vladajućih struktura. Kako su se i zakoni pokazali arbitrarnim, tako je i moral postao nestabilan i promenljiv. Ovakva vrsta morala ima svoje rodno mesto u srednjoj i poznoj antici, stidljivo se povremeno pojavljivala kroz srednji vek, a danas je osnova kapitalistickog poretka svugde u svetu. Razlažući ga dalje, dobijamo nacionalne morale, lokalne morale, sistemske morale...koji se međusobno prepliću i sukobljavaju.

Obe vrste morala pokazala su svoja štetna dejstva, od masovnih pokolja i zlocina, preko nebrojanih društvenih nepravdi, do surove materijalne eksploatacije ljudi. Mogli bismo ove dve vrste morala uporediti sa Platonovom dilemom između vladavine ljudi ili vladavine zakona. U oba slučaja, ma kako da se radilo i o Platonovim ’’najumnijim ljudima’’, pokazalo se da su postojeći oblici morala duboko autoritativni, jer su uslovljeni društvenim okvirom zvanim država. Međutim, uprkos stravičnim istorijskim nesrećama, čije se posledice i danas osećaju, ipak je postojalo zrnce morala u čoveku, koje ničim nije bilo uslovljeno, sem čistim raciom, baziranim na znanju, koje je doprinelo da čovečanstvo ipak ne propadne i nestane. Takav moral, postojana je brana sistemskom zlu, koje se odvija kroz istoriju, bez kojeg bi ljudski rod odavno izčezao.

Upravo ovaj momenat i nepobitna činjenica, dovodi nas do početne Grocijusove misli, tj. do pokušaja uspostavljanja jedne legitimne zajednice ljudi, čija osnova bi bila racionalni moral. Pokazalo se da bez obzira na izdeljene i konfliktne ljudske morale, ipak postoje univerzalne ljudske vrednosti, koje ih nadilaze i ujedinjuju ljude. One su proizvod svesti da svi ljudi imaju zajedničko poreklo, ta da su ih samo spoljni uticaji razdvojili i učinili ih neprijateljima, da svi mi kao ljudska bića imamo iste potrebe (materijalne i duhovne), da smo smrtni i prolazni, da patimo i volimo, da imamo osećaj za pripadnost, da težimo sreći i uživanju...

U izvanrednom Tukididovom dijalogu između Atinjana i Meljana, prepoznajemo u argumentaciji potonjih osnov tog poretka, da je ’’pravda moguća samo među jednakima’’. Dok god postoji hijerarhija bilo kakve vrste, moralni i pravedni poredak ne može da postoji. Zato ne prihvatam stav da je moral relativna kategorija, jer kako bismo ocenjivali drugačije, pojedine društvene sisteme i međuljudske odnose, ako nemamo unapred date kriterijume!? Kako bismo procenjivali šta je dobro, a šta loše, ako nemamo moralne repere!? Naravno, uvek pod pretpostavkom da je taj moral racionalan i univerzalan, nezavistan od bilo kakvog uticaja ili interesa, te samim tim primenljiv na sve situacije.

Problem morala je država, koja je oduvek imala drugačije moralne kriterijume od društveno svesnih pojedinaca. Zato je preduslov uspostavljanja moralnog poretka ukidanje države, kao nosioca hijerarhijskih odnosa. Dok god postoji država, biće i društvenih nejednakosti, neće biti moralnog poretka, samim tim ni pravde. ’’Civilizacija je u narodima, varvarstvo je u vladama’’, reći će Viktor Igo.

To seme koje postoji u nama, to zrno koje je samo predispozicija, čovek treba da neguje, čuva i razvija. Razviće ga samo aktivnim znanjem, društvenom angažovanošću i delatnom praksom. Samo znanje i obrazovanje će ukinuti društvene okove čoveku. Ne mora to biti formalno obrazovanje, stečeno u državnim obrazovnim institucijama, to je pre svega rad na sebi, jedna unutrašnja revolucija svesti, koja može preobraziti svet. 

Igor Maksimović

Komentari

Komentari