Foto: 
autor nepoznat

Maržikovi - podsećanje (drugi deo)

Druga priča iz porodice Maržik jeste o sinu dr Josifa Maržika, Vladislavu, koji ne samo što je bio prvi školovani slikar u Kraljevu, već i prvi obrazovani pozornišni scenarista i restaurator; čoveku koji je začetnik kraljevačke likovne umetnosti i koji ga je, kroz svoje radove, koji bi se mogli smatrati nekom vrstom hronike, ovekovečio.

Obrazovanje je stekao u Umetničko-zanatskoj školi u Beogradu, prvoj ove vrste kod nas u kojoj su predavači bili Marko Murat, Ljuba Ivanović, vajar Đorđe Jovanović i drugi poznati umetnici i likovni stvaraoci. Po završetku Velikog rata, u kome je bio angažovan kao pomoćnik svog oca, odlazi u Prag da bi tamo nastavio školovanje, ali se nakon dve godine vraća u Kraljevo gde nastavlja život i karijeru. U tom periodu, koji je proveo u Zlatnom Pragu, koji je nazivao i gradom svoje mladosti, uticaj na njegovo stvaralaštvo su imali poznati slikari Vlaho Bukovac i Josef Loukota. Pored Vladislava Maržika, generaciji slikara koji su studirali u Pragu i koji su ostavili trag u likovnom stvaralaštvu Jugoslavije, pripadali su: Božidar Jakac, Milan Konjović i drugi.

U periodu školovanja u Pragu, nastalo je mnogo slika koje se čuvaju u porodičnoj zbirci. Najznačajnije su: „Most na Ribnici“, „Manastir Žiča“, „Konak Gospodara Vase“, „Stara ratarska škola“, „Moja češka divka“ na kojoj je portret buduće supruge, kao i mnoge druge, pri čemu je važno pomenuti sliku koja se kao porodični poklon nalazi u studeničkoj riznici, a to je ulje na platnu pod nazivom „Manastir Studenica“ i dve freske koje je naslikao u crkvi u selu Čukojevac u okolini Kraljeva. Freske su rađene na zahtev imućnih meštana u tradicionalnom stilu srpskog fresko-slikarstva.

Međutim, prvim korakom u afirmaciji Vladislava Maržika kao slikara, mogao bi se smatrati odlazak u Štip, gde se obreo na osnovu odluke Ministarstva Kraljevine SHS, kao profesor lepog pisanja i crtanja u tamošnjoj gimnaziji. Inspirisan arhitekturom i izgledom starog Štipa, slikao je stare kuće, uske ulice, specifične objekte. Na kraju školske godine, priredio je samostalnu izložbu koja je predstavvljala svojevrstan kulturni događaj za meštane, kao i činjenica da je pored svojih slika, izložio i slike svojih talentovanih učenika.

Usledio je povratak u Kraljevo i radno mesto učitelja veština crtanja i lepog pisanja. Međutim, posledice preležanog encefalitisa u detinjstvu, počele su da dolaze do izražaja: manje smetnje sa sluhom i govorom bile su razlog smanjene komunikacije sa okolinom, naročito sa đacima, što je, po mišljenju nadležnih, bio veliki nedostatak i prepreka za rad i pored najboljih preporuka direktora škole koji je smatrao da je Maržik, ne samo dobar pedagog, već da ga deca razumeju i pokazuju uspehe u radu, jer u gimnazijama Raške oblasti postoje samo dva školovana slikara, a Vladislav Maržik je jedan od njih. Otpušten je iz te službe dolaskom novog direktora, te nije teško zaključiti o čemu se, ustvari, radi.

Ideja o otvaranju umetničko-fotografskog studija bila je jedan od načina da se izbori za mesto koje mu pripada. Obraća se Zanatskoj komori u Beogradu koja mu izdaje Majstorsko pismo kojim mu se odobrava otvaranje pomenutog studija, ali kako je to zahtevalo značajnija finansijska sredstva, ostalo je nerealizovano. Na mesto inkasanta Električne centrale u Kraljevu dolazi 1932. Iz tog perioda nema mnogo slika.

U nastavu se vraća šest godina kasnije, što je značajno doprinelo finansijskoj stabilnosti porodice, ali Drugi svetski rat je promenio mnogo, s obzirom da je imao familiju u Češkoj, kao i njegova žena, Marija Zemanova, takođe Čehinja, bilo je nemoguće da se strah i briga za bližnje izbegnu. Izgledalo je da se ovim ratom stavlja tačka na njegovo stvaranje.

Razaranja, rušenja koja su usledila, briga o troje male dece, napuštanje porodične kuće, bežanje i skrivanje po okolnim selima, ubijanja, vešanja u centru grada, bombardovanje Žiče i drugi događaji, ukazivali su na to da Nemci neće prezati ni od čega a taoci su svi! Oktobar 1941. će naročito ostati upamćen u celokupnom istorijskom sećanju grada i okoline. Bili su to dani kad je surova Nemačka odmazda došla do izražaja i kad su iz kuća odvođeni muškarci u krug Fabrike vagona, gde su najpre morali da iskopaju sebi grobove, a zatim bili streljani. Vladislava je mimoišla ova nesreća, ali nije bio pošteđen drugih, kao ni bilo koji  čovek u vremenu kad je život bio najbezvrednija stvar.

Komentari

Komentari