Foto: 
autor nepoznat

Ah, taj šešir

Veče provodim na kopnu u mestu Lido di Jesolo. Noć pred veliki susret. Tražim svoju hrabrost u očima konobarice, ali bezuspešno, sve je mutno. Gledam prema moru, ništa se ne čuje. Dižem pogled prema nebu. Hiljade zvezdica trpere kao misli i ogledaju se u zaspalom Jadranu. Venecija je jedina zvezda zauvek potopljena u more, sve druge joj zavide. Stella Serena. Idem za njom.

Jutro: Kosa mi je pobelela od godina, a koža ispucala od sunca. Pogled unazad odavno je zamrljan podrodičnim suzama. Obrve su mi azurne od bajki koje sam sebi pričam, a brkovi pobeleli od soli koju ližem u snu. Ona stoji do članaka u laguni zaljubljena u more, ogrnuta jutarnjom maglom kao peškirom. Ćutim, gledam, ne dišem (neko je rekao da se život meri momentima koji oduzimaju dah). Oči su mi se pretvorile u hobotnice, uši u morske školjke, a jezik u zrno peska. Valjam ga u ustima dok ja i moje kopneno telo stojimo ukopani pred veličanstvenim prizorom kao nasukani na stenu. Jedno drugom smo teški. Dok odmeravamo snage moja duša se već miluje sa njom kao da su rođaci koji se dugo nisu videli. Serena trči pred mene kao da je ona putnica, a ja stanica i priča mi priče o dalekim predelima.

Hvata me za ruku i kaže: - Smešan si tako gologlav, vodim te da kupiš šešir.

U podne, stojim sa njom na Campo San Salvador-u, samom sebi duplo smešan

- Nemam ni za piće, sve sam potrošio na ovo čudo od slame. Šta sad da radim?

- Imaš šešir ludače, glavu i noge! Kreni!

Poslušao sam je. Slobodni ljudi koračaju praznih ruku. Lagano kao snovi!

Komentari

Komentari