Foto: 
autor nepoznat

Amin

Nikada do sada nisam doživela ovako nešto. Bilo je neprijatnosti i na poslu i u životu svakodnevniom, ali sve je to dolazilo od ljudi koji mi ništa nisu značili. Obični prolaznici, ako ih ne vidiš dva dana, zaboraviš na njih. Ali ovo je bilo pravo prijateljstvo. Napad je došao iznenada. Nije samo grmelo, nego je pucalo i prolamalo se u meni, a munje su mi završavale u očima i sa suzama iskakale. Plakala sam neutešno. Nisam mogla da razumem koja je to moja krivica za takvu bujicu uvreda. Ja volim publiku, rečeno mi je. A baš sam tip koji voli tiha, mirna i usamljena mesta. To što pišem nešto i objavljujem na mreži, volim da radim, ali mi je zamereno kao neoprostiv, smrti greh. Ja volim da komuniciram sa ljudima. Volim da se prijateljski odnosim prema njima i da mi se tako uzvraća.

Znam da ima probleme velike, ali ni za jedan ja nisam kriva i nisu vezani za mene. Od mene je samo stizala podrška i kada se pogrešno postavljala prema svojoj bližoj okolini, što je bilo u 80% posto slučajeva. Nikada nije htela da popusti, da se ona prilagodi. Problermi su nastajali kada ni druga strana nije htela da popusti. A pametna je. Morala je da shvasti da je člitav život kompropis. Ali, mislila sam, ako je i ja osudim i time izdam, neće biti dobro. Čitala sam ono što mi je pisala i nije mi bilo lako. A več četvrti dan neki mi virus ne da da dišem, kašljem, kijam, jedva gledam, imam temperaturu, na ustima herpes... Isključila sam telefone i internet, jer mi nije bilo do razgovora. Eto, to je bila zamerka – imam vremena za FB, a nemam za nju. Da ne bih izazvala još veće i nesagledive probleme, jer je bilo očigledno da je morala da se isprazni ili će pući, a tamo nema na koga – prihvatila sam „krivicu“ koja nije postojala. Posipala sam se pepelom, izvinjavala, plakala i sto puta sebi postavljala pitanje: šta joj bi? Zašto sa mnom tako? Kako da joj saspem istinu, kada mi je takoreći sestra, kada nas mnogo godina i mnogo ljubavi vezuje?

Svesna sam da joj samo u bašti cveta cveće. U životu korov i korenje. Izranjavana je i svojom i sudbinskom krivicom. Ali, zašto je sav bes i uvrede istresla na mene kao u kontejner? Mnogo me boli. Više nego ovaj prokleti virus i sve što on nosi sa sobom. Njega ću preležati. Ozdraviću. Ali ove dane neću upamtiti po njemu. Upamtiću ih po „packama“ – kratkim, oštrim i bolnim udarcima, koje sam dobila bez razloga. Ali ne packe po prstima. Po duši, tamo gde više i duže boli. Pitam se da li ovako nešto moguće zaboraviti? Oprostila sam već. A da li ću moći da zaboravim, to će vreme pokazati. Draga moja takoreći sestrica. Kroz taj nezasluženi napad, ipak sam osetila njenu bol. A njena bol je i mene bolela, kao što je i nju moja bol bolela. Skoro ceo naš život, a to je veliki, vrlo veliki broj godina.

Bože, uđi u naše domove i oduzmi sve naše brige i bolove, leči i bdij nad nama i našim porodicama. Amin.

Komentari

Komentari