Foto: 
autor nepoznat

Dama iz močvare

„U početku beše zemlja. I zemlja beše bačena u more...“  Ovako sam jednog dana počeo da pišem pismo svojoj deci koje nikad nisam završio. Moja deca više nisu deca, a nisu ni moja. Ubacujem razglednicu u koverat, a na poleđini adresiram tako da im stigne u vreme kada budemo vršnjaci. 

Dok prolazim kroz San Nicolo, jednu od tri preostale kapije, vidim Grad koji leži na šumi. Venecija. Prisećam se legende koju sam davno čuo od lokalnih ribara: U starom veku ljudi su blago skrivali u sanducima od čvrstog materijala iza zaključanih vrata. Često su bili pljačkani, a ne retko i ubijani. Kada je Bog sišao na zemlju rekao im je da svaka brava može izdati svoj ključ. Naučio ih je da vrata  drže otključana, a sve vredno u svom srcu. Ono što pretekne neka stave u kutiju koju je spustio u laguni Jadranskog mora, na sredini, ni u moru niti na kopnu. Vremenom se nakupilo toliko dragocenosti da ta kutija već vekovima sija kao dijadema na glavi Mediterana. Venecija je u sebi sakupila mnogo lepote i mudrosti, ali i ožiljaka bez kojih ne bi bila tako posebna. Svaki put kad uplovljavam na pristanište kod palate Ducale osećam se kao Dužd na zlatnom Bukentauru koji se venčava sa morem na mestu gde se more završava cvetom. Nije nam ovo prvi susret, damu poznajem već dugo i pišem o njoj - godinama. Brza pripovedanja podrazumevaju samo sukobe, ratove i eventualna ujedinjenja, a spora sadrže priče iz života.  Zašto pišeš o njoj, šta je to posebno, često me pitaju. Jedinstvena je ta atmosfera, prozirnost mora i nedokučivost njenih tajni. Drama iz prošlih vekova prekrivenih algama i rđom koja svetli poput zlata. Raskoš hedonističkih vremena oslobođena moralnih okova. Prostor duha koji kajanje pretvara u utehu. Privlači me renesansni štimung oplemenjen mediteranskom klimom. Mitovi i legende, istorija i poezija i njihovo sažimanje u metafizici realnog. Taj susret sa drevnim stvarima koje još uvek žive, koje mogu da se opipaju. 

A zašto o njoj, zato što sam to ja! To je druga strana mene, ona lepša, podrazumevana. Živim za trenutak kada mi barokno zavodljiva u južnjačkoj odori padne u naručje. Svojom lepotom asocira me na večnost ispunjenu rađanjem i pohodima. Ogledam se u njenom oku mitološke dubine i tako zaustavljam pesak vremena. Susret sa prošlošću uvek doživljavam kao nešto živo. Ono što želim da saznam od nje je isto ono što bih želeo da pitam budućnost. Ne želim ja nju da opišem, to je nemoguće (i bolji od mene su pokušavali). Sve, za i protiv nje, već je rečeno. Hoću da stvorim jedan drugačiji svet koji ima prizvuk ličnog, svet koji će na upečatljiv način da svedoči o nama.

Venecija je mozaik koji svako sklapa po želji. Mesto gde iluzija postaje opipljiva. Legenda koja pričom o sebi oživljava. Hiljadu slika i hiljadu reči u isti mah. Može se doživeti na bezbroj načina. Svako u njoj može naći ono što mu odgovara: mir, spokoj, romantični hotel samo za dvoje, radost, sreću, most uzdaha, mesto za umiranje, kartaški sto, alibi, hedonističku strast... To je drugačiji svet, svet za odrasle. Tačnije, za one dovoljno odrasle koji još nisu prestali da maštaju. Grad u kome se sve meša i iznova nastaje uz pomoć prirode, boga i ljudskog napora. Postoji prava Venecija i ona daleka, spokojna i nedostupna, nestvarna i tajnovita, skrivena i raskalašna. I niko ne zna koja je koja kao što niko ne zna šta je prava istina koja večno postoji iznad stvorenog sveta. Veneciju, ma koliko se puta vraćao, nikad neću u potpunosti upoznati. Upravo zbog toga je nemoguće ne pisati o njoj baš kao što je nemoguće ne voleti je. Uvek se uzbudim kad otkrijem neku usku uličicu koja stvara osećanje prisnosti. Osećam se kao da sam zakoračio u tajni vrt gde je samo meni dozvoljen ulaz. To me uzdiže na viši nivo postojanja.

Postoji i bezobrazna Venecija. Lepotica Jadrana i bivša kraljica bibera, kože, dukata i soli sa Kipra. Gospodarica Mediterana koja trguje začinom i pamukom iz Sirije i svilom iz Kine. Dama iz močvare koja preprodaje vino iz Španije, maslinovo ulje iz Grčke i žito iz Napulja. Devojka koja ima dobru genetiku i jake pretke iza sebe. Odrasle civilizacije koje karakteriše mudrost vladavine i mešanje različitih naroda i kultura. Pri tome još i, ne manje bitna, stalna otvorenost ka ljubavi, sreći i mašti. Venecija je princeza koja se ne stidi. Verna praznicima, zabavama i karnevalima. Kada politički protivnici savremanog sveta pomisle da se pokorila (zato što je navukla masku na lice), ona to samo još dublje poima svest o sebi i svojoj veličini. Usudiću se da kažem kako greše istoričari koji tvrde,  da je Venecija srećan ishod beskonačnog zbira slučajnosti sagledanih kao celina.  Za sve ipak postoji razlog. 

Počinje kiša i trg Svetog Marka je poplavljen. Voda nikad nije izdala Veneciju, pa neću ni ja. Stavljam šešir na glavu i nastavljam ka pijaci kod mosta Rialto da kupim suvo grožđe iz Toskane.  Odbijam vožnju vaporetom. To bi značilo ići uz dlaku modernizaciji; ne volim buku i gordost. Opijen samoćom i mirisom mora i kiše nastavljam dalje. Odevena u baroknu venčanicu sa nedrima prekrivenim koralima i školjkama ona staje ispred mene u gondoli. Pruža mi ruku da se popnem i pretvara me u postiđeno dete. Prepoznao sam svoje lice u njenim zenicama i poželeo da se tu nastanim. Dozvolio sam da me zavede. Ponovo. Po ko zna koji put. Potraga za izgubljenim vremenom je jalova rabota, ali lepa dok traje.

Nije to pojava koja se da objasniti običnim (onim svakodnevnim rečima). I danas, nakon toliko godina, nisam siguran da li sam pronašao prave reči, ali znam da je pretočiti to što osećam u reči, smisao i zadatak mojih putovanja. Deco draga (čitaoci moji), stara grčka mudrost kaže da vreme teče, ali u Veneciji će te shvatiti kako ono brzo protiče. 

Komentari

Komentari