Glava u rancu
Na drugom putovanju kopnom do Indije, događaj na tursko-iranskoj granici ispod Ararata, mogao nas je doći glave. Saputnik je bio bez vize i nismo mogli nastaviti put: “Gde ćemo prenoćiti ? Ovde su svi naoružani i granica se zatvara, počinje rat“.
Rat počinje u šest uveče i prestaje da radi u šest ujutru. Tad otvaraju granice i tako svaki dan. Objasnio nam je do zuba naoružan vojnik, koji nam je pantomimom ponudio i sklonište. Sklonište, ne prenoćište. Delimično pokrivena (marama i šljampavo obučena) drhtala sam od straha, iako sam bila u društvu. Da sam znala u kakvom ću skloništu provesti noć, nosila bih burku u rancu. Kad su se vrata barake otvorila, skoro sam premrla. Slike i posteri golih žena, kalendari žena u raznim pozama su na zidovima bili zalepljeni sve jedan preko drugog. Pomislila sam na mučenje, silovanje i sve najgore. I celu noć smo, u strahu, presedeli u društvu iskeženog, naoružanog čuvara. Nisam mogla da prestanem da razmišljam i reč nisam mogla da progovorim. Žene u burkama, hidžabima i one na posterima. Šta je žena? Je li to stvar da se oblači i skida kad kome padne na pamet? Da li muškarcu treba žena takva kao na posteru ili u burki? Zašto se žena skroz pokriva ili je gola ? I jedna i druga žena je ropkinja. Ljudi nemaju dovoljno ljubavi, a neumeju ili neće da budu iskreni pa od sebe prave nakaze. A oni napolju luduju na drugi način. Sve se takmiče koji će više rafala da ispali i ko će više bombi da baci, ljudi da poubija, da uništi. Dobro je, dogovorili su se, od šest do šest, a kod nas se nikad ne zna. Tako ratuju da sve blješti u toj prljavoj, prostoriji, pa se na momente vide bale vojnika i iskeženi zubi. Sa mene, jedine ženske osobe, ne skida pogled, čuva me valjda, mada mi se čini da bi da zaskoči svakog trenutka . Ima nas svakakvih, a najviše krvoločnih, gorih od najopasnijih zveri. Kakav put je taj Put svile, glavu da izgubim i da me bace negde u smeće. I tako, mnogo ljudi nestane, nalete na ratne situacije, na prave zveri. Žene prvo skinu da im poziraju kao one na posterima, pa dobiju prvo pokrivenu zatim striptiz onda najveće zadovoljstvo- zaskakanje i u smeće. Muške osobe uglavnom poštede striptiza, već metak u čelo i u smeće. Dobro su naučili šta su ljudi, šta je žena i kako se treba voleti i poštovati. Iskoristi se i baci. Samo sam htela negde, gde raj možda postoji i gde se živi, ali nisam znala da kad je čovek samo malo neobazriv i brzoplet čak i pakao je moguć. Nudio je taj i da jedemo i pijemo, ništa mi nije trebalo. Bilo je i dobro što nisam znala jezik, jer sam jedinu potrebu imala da svašta kažem, da urlam, što bi bilo jako loše. I bolje što sam ćutala. Jer, svakako, na taj način ne bih ništa dobro učinila. Svanulo je i prvim autobusom smo se vratili da napravimo dokumente i nastavili smo putovanje, obazrivo.
Od tada do danas je prošlo četvrt veka. Ratovanja su postala „in“, takmičenja u pucanju rafala su dostigla milijarderske rekorde. Izumeli su čak super modernu tehnologiju ratovanja, postigli su vrhunac u uništavanju. Više ne treba da lepe postere sa otkrivenim ženama, sad mogu da biraju uživo. Sve dolazi i prolazi. A koliko je dopušteno da traje, zavisi od ljudi.
Romana Klem