Foto: 
·júbilo·haku·

Kanada - 3. deo

Kanada (bar oblast u kojoj sam ja boravila) po svemu liči na Ameriku koju znam iz filmova. Osim u arhitekturi, mekoći jezika, tu su i navike u hrani. Brza hrana je na svakom koraku, polugotova ili gotova jela u marketima, retko se nešto krčka na šporetu. To samo novopridošli, izgleda, rade. Ono čime se hvale jesu krofne, kolačići, pite od jabuka i drugog voća, sirup od javora preko vafla do hot doga i kobasica. I oni maršmelou na vatri (što je fuj slatko, iskreno). Ali, s obzirom na brojnu populaciju iz Azije, ima zaista mnogo tradicionalnih restorana u kojima je hrana izvanredna, a mesta uvek popunjena.

Međutim, nećete se najesti za stolom onih starih Kanađana. Tu se svakom servira po jedno parče. Nisu oni cicije, jednostavno su racionalni. Što reče Kristina (polu Grkinja, polu Makedonka, a udata za Kanađanina francuskog porekla):

- Nikad se neću navići niti ću prihvatiti da nema dovoljno hrane na stolu. Mi to ne radimo tako, mora da bude da se i oči zasite.

Da, mi Balkanci! Ali, kad pozoveš Kanađane u goste, zaborave na racionalnost. Komšijama koje sam upoznala naročito su se dopadali ćevapi, stalno bi se raspitivali kad ćemo peći. Jednom nisam izdržala i rekla sam im da ih ima kod Poljaka, Italijana i naše Ruže u trgovini.

Ipak, da pokažem balkansku ljubaznost pristala sam da sa komšijama podelim neke recepte. Bankarku i gradsku curu, Mien učila sam kako se pravi bela pileća čorba. Prvo je morala da usvoji vegetu, jer oni to ne koriste. A potom sam joj objasnila i kako da napravi banana tortu. Sa Veom, poreklom sa Haitija, pravila sam šnenokle i usput mi je pričala o svom dolasku u Kalgari, pre četiri decenije. Smejale smo se istim iskustvima – učenje vožnje bicikla, onako ispod rude, a eto, danas deca ne smeju ni trotinet da voze bez kacige. Šteta...  Inače, Vea je žena u sedmoj deceniji, vrlo živahna, energična, nasmejana, a takav joj je i suprug. Imaju troje dece, šestoro unučića, nesebični su kao komšije i vole da putuju po svetu. Mene je povela na nezaboravno kratko putovanje u svoju evangelističku crkvu.

Bilo je kao na zasedanju UN-a – ljudi sa svih kontinetata. Nedelja u kojoj nacije prezentuju svoju kuhinju i kulturu, nošnju i običaje. Prvo smo svi zajedno pevali „Jesus loves me“, uz orkestar (mada mi je žao što nije bio gospel hor), onako u atmosferi dobre koncertne svirke. Zanemarila bih propovednika i njegov huge blessing, jer i njemu je to posao kao i svakom drugom, ali ljudi su zaista bili srdačni i govorljivi. Bila sam predstavljena kao prijatelj iz Srbije (mada, mnogi su pitali koliko je Vladivostok daleko od Beograda), a potom ugošćena i na zajedničkom ručku. Krompir iz Kolumbije, kolači iz Brazila, prasetina sa Filipina...sve vam je to slično, samo su začini drugačiji. To me je i navelo da shvatim koliko su među nama male razlike, postoji jezik koji svi razumeju, onaj kad čovek priča sa čovekom!

Violeta Živkov

 

 

 

Komentari

Komentari