Foto: 
KLF CAPTURES

Pilule za lilule (deveti deo)

Krajem novembra sam bila ubeđena da sam u remisiji, jer sam se par puta zacerekala, jednom rasplakala i uspela da obrišem tone prašine u svojoj sobi. Doktorka se samo nasmešila i zakazala je viđanje odmah posle božićnih praznika. Objasnila mi je da tad ljudi „pucaju po šavovima“. Ne samo da me je dobrano isprepadala, već sam sigurna da do ovakvih stvari ne dolazi samo zbog depresivnih, anksioznih i sličnih stanja.

Pre svega, živimo u bivšoj Jugoslaviji. Korupcije na svakom koraku. Plate u Srbiji najmanje u Evropi, socijalne razlike najveće, pravosuđe verovatno najgore, država u propasti. Zahvaljujući lošem standardu, kraćem životnom veku i neadekvatnom lečenju, ljudi umiru pre vremena, gube članove porodice, ostaju sami ili skoro pa sami. Naravno da su praznici odvratni, pored saznanja da može da bude gore, te da niko ne misli na vas. Poznajem ženu koja je slavu provela sama samcata. Da moja majka nema predrasuda prema mom novom krugu poznanika, te da je imao pas za šta da nas uhvati tog dana, pozvala bih je na ručak, iako ta slava nije naša. Ovako me je čak grizla savest, jer me je migrena oterala u krevet i sprečila da do kraja dana ostanem sa njom, da zna da je neko sluša. Slaba bi to bila uteha, ona je depresivna već dve godine i nekoliko puta je bila u bolnici, gde je hvalila moju doktorku ni zbog čega što je, po mom viđenju stvari, za pohvali. Ali, opet...da zna da nije potpuno sama?!

U decembru sam sebi priuštila jedan mali luksuz i bila sam veoma uzbuđena povodom toga. No, noći pre tog dana koji sam jedva čekala, uhvatila me je paraliza sna, prvi put posle skidanja sa Rivotrila. Ovo će, valjda, biti jedina smešna stvar u ovom serijalu. Molim vas, nemojte da jedete ili pijete dok ovo budete čitali.

U sred noći me je probudila škripa parketa. Valjda mama, otkud znam. No, onda mi se obratilo jastuče u obliku poop emoji, pored koga spavam.

„Gotova si! Gotova si, umrećeš! Nema ti spasa!“

Pokušala sam da se pomerim, da ga bacim, nisam mogla. Pokušala sam da otvorim usta i da ga sočno opsujem, usne mi se nisu micale.

Nastavljao je da mi govori kako je moj život završen, kako ću tog dana završiti u bolnici, jer je doktorka bila u pravu, a ne tamo gde žarko želim da odem. Ponavljao je kako imam psihozu, vrlo lako povratnu.

San je čudo, podsvest je čudo. Strahovi progovaraju iz dubine naših duša, tako se dogodilo i meni. Iako nisam mogla da se mrdnem, dok mi je pas lizao lice, psovala sam u sebi i ponavljala: „Ma, ti si samo jedno patetično jastuče koje izgleda kao kapkejk od proliva. Ovo je noćna mora, ovo je paraliza sna. Ja večeras idem da se provedem, biće mi super, obući ću se kao da idem na doček Nove godine, a doktorka može da me poljubi u donji deo leđa, kao i ti. Hajde, marš! I ti, i svako ko je ikad pokušao da me ubedi da sam trajno oštećena, na bilo koji način!“

Posle par minuta sam uspela da vrisnem, ubrzo i da se pomerim, pa i ustanem. Otišla sam da se umijem i napijem vode. Pola sata sam sedela u krevetu, a jastuk okrenula naopačke. U nekom trenutku sam zaspala, da bih se probudila smejući se od sveg glasa. Ovo je bilo kao nešto iz Disneyjeve „Fantazije“, kao neka glupost iz stoner filmova.

I pored toga, uspela sam da zaboravim novčanik pri odlasku u supermarket, pređem ulicu na crveno svetlo na najozloglašenijoj raskrsnici u Beogradu, te dobijem napad panike u trgovinskom centru zbog providnih stepenica, a posle zbog reakcije na fiktivni događaj. Shvatila sam da, iako – hvala nebesima, svemiru, vladi republike Srbije i Obami – nemam psihotične simptome, postoji velika šansa da ću još mnogo, mnogo vremena provesti u strahu od njih.

Sledeće sedmice je trebalo da odem na dva besplatna koncerta, te par radionica. Nisam imala snage. Ma, kakva remisija. Nije to još bilo to. Decembar je samo bio bolji od septembra. Septembar od novembra i oktobra. Novembar i oktobar od avgusta. Avgust i svaki mesec ikad, čak i prvi mesec života proveden u inkubatoru, od jula. Jul je bio takav da sam se setila kalendara za 1997. godinu, gde je bio obeležen kao „sedmi mesec“. Naravno, razlog za to je bio političke prirode, no opet...želela sam takav kalendar za 2018. godinu.

Što se poslovne sposobnosti tiče, do kraja godine sam tumarala, napipavajući inspiraciju u mrklom mraku. Ništa što sam uradila nije bilo ono pravo, osećala sam se nesposono i neadekvatno, sebi sam govorila kako ću sutra načiniti taj poslednji korak. Sve što sam uspela do 31. decembra bilo je da ponovo počnem da čitam svoju elektronsku poštu, čak i da pročitam mejl onoga što me mrzi. Javila sam se njegovoj supruzi, koja je divno, divno biće. Javila sam se drugu koji me je povezao sa osobom zahvaljujući čijem honoraru sam 2016. išla na more, i pošto me je onaj mangup prešao za veliku sumu novca. Poslednjim dvoma se plašim da se javim. Znam da me je jedna od tih osoba tražila koliko krajem juna i tražila akontaciju. O tome ne mogu da razmišljam, ni dan danas.

Sledeći korak trebalo je da bude preživljavanje praznika. Znala sam da će se, i sa jedne i sa druge strane porodice, provoditi bez nas. Dva vagabonda sa tatine strane imaju devojke i svoje načine da zarade, da dobiju sve što žele, a ne vole žene dovoljno da bi me ukapirali. Ovi sa mamine strane su bogati, prebogati, a ja sam valjda neozbiljna za svoje godine, ne oblačim se kako bi trebalo, previše lično shvatam ponašanje njhove sitne dece, koja mi retko kažu i zdravo, koja nikad nisu došla kod nas, koju skoro nikad nisam videla van praznika. Rođak koga sam obožavala kao dete se mnogo promenio od kako sam pre gotovo deset godina pobegla sa njegovog venčanja, iz razloga koji mi ni dan danas nisu jasni. Imam osećaj da me ne shvata ozbiljno. Da li je krivica delimično moja? Jeste. Da li je samo moja? Nije. Da li me to boli? Da.

Elem, na noge lagane, stiže novi početak. Valjda?

Komentari

Komentari