Foto: 
mele avery

Pilule za lilule (osmi deo)

Oktobarska epizoda je, gle ironije, donela više koristi nego štete. Koliko već sledećeg jutra, nisam se probudila sa željom da me više nema, a dva dana kasnije sam uzjahala bicikl i otišla na Adu Ciganliju. Ubola sam ogromnu količinu sladoleda za stotinak dinara, vozila se putevima koji mi uopšte nisu bili poznati, proletela prevajući kroz bajkoviti šumarak. Ako ništa drugo, moje telo je ponovo bilo živo. Kad sam stigla kući, nisam mogla da stojim na nogama, no nema veze. Bilo je fantastično.

Hvala svim božanstvima u koja ne verujem, mesečna kontrola je bila između intervjua i odbijanja, ne znam šta bi se u suprotnom dogodilo. Doktorka je zaboravila na dnevnu bolnicu, nije menjala terapiju, samo je pokušala da me ubedi da mi je nesrećni Bipodis u nekom trenutku, šatro, pomogao. Tu sam shvatila da sam se u martu ponašala atipično – ne bez njega, nego sa njim. No, ćutala sam. U ovom trenutku, par ljudi mi je predlagalo da je tužim, no ko tuži u Srbiji? Više štete, nego koristi! Par dana kasnije, moja majka je odustala od tužbe protiv čoveka koji ju je opljačkao na ulici pre nekoliko godina, iz istog razloga. Isto su učinile i druge starije gospođe koje su doživele isto.

Na kraju krajeva, imale smo ozbiljnijih briga od toga – poplava u pomoćnom toaletu, pokvareno ležište za sijalicu u istom, izvaljena vratanca dvaju ormarića, propuštanje revakcinacije psa, moje poderane patike, nepostojanje zimskih cipela za majku, pokvareni zavarivač za kese, televizor koji izobličuje čak i ona lica koja to već jesu. Što bih ja vukla konopac sa nekim čija je plata sigurno šestocifrena, te gotovo sigurno izgubila? Neću.

Ipak, jedna stvar koja mi je ostala u sećanju bila je da su skoro svi u čekaonici uzimali Bipodis. Svi sem mene. Za najrazličitije moguće poremećaje. Jedina osoba koja ga nije uzimala, bila je na litijum-karbonatu, najpoznatijem od svih stabilizatora raspoloženja, jer je provela dva i po meseca u bolnici zbog akutne psihoze. Od njega, kažu, kosa opada u pramenovima. Drug iz Nemačke je dobio dvadesetak kilograma, i psorijazu. Kod ove devojke nisam primetila ovo drugo, no prvo i treće, koje je kulminiralom grudnjakom sa, valjda, G ili H korpicama, bilo je više nego očigledno. I ovi na Bipodisu su se gojili, bilo im je čudno što ja nisam.

Neko me je pitao koja je moja dijagnoza. Nisu nikad čuli za poremećaje ličnosti, jedan čovek je čak mislio da je to zavera države, ili možda pokušaj Amerikanaca da nas unište i otrgnu nas od Rusa. Nije kapirao moje stanje, no meni je njegovo bilo više nego jasno. Zato sam i prećutala, umesto da planem.

Krajem meseca, moja nerođena, tj. „dalja“ tetka nam je zvonila na interfon. Popela se gore i ispričala kako je bila veoma zabrinuta za nas, pošto se nismo javljale telefonom danima. Zagrlila me je kao nikad posle mojih srednjoškolskih dana, kad sam je obožavala. Tu sam shvatila da nikad nije prestala da me voli, da nije pažnju preusmerila ka svojim snajama, već da smo obe bile pomalo tmurne, neko bi rekao tipične ribe u horoskopu. Ispostavilo se da telefon nije radio, da je kabl pukao negde u zidu. Super, još jedan trošak – popravka i novi, normalan telefon, a do tad urlamo u neki sa brojčanikom i ogromnom slušalicom.

Ispričale smo tetki šta se dešavalo. Bila je veoma saosećajna, iako, kao i mama, zna da bude poprilično rezervisana. Rekla je par stvari protiv državnih lekara i sistema, a onda je rekla da je taj bipolarni afektivni poremećaj izgleda trendy dijagnoza, nešto što odjednom imaju svi, čim malo „zagrme“ ili se rasplaču.

Tetka je, izgleda, bila u pravu. Mislim, čak i Blic Žena je došao do sličnog zaključka. Čak i Blic Žena. To je kao kad bi Večernje novosti uspele da objave TV program bez nepotrebnih slika glumica u donjem vešu uz opise filmova!

https://zena.blic.rs/zdravlje/lecenje-bipolarnog-poremecaja-da-li-je-zaista-potrebno-toliko-lekova/s5eegv7

Moj gnev je rastao, a pad u oktobru i novembru je bio očigledan. Pregrmela sam ga kako-tako, a usput sam se i raspisala. To nije bilo ni blizu mojih mogućnosti, išlo je poprilično teško, no, pomak je pomak, zar ne? Pokušavala sam da ignorišem činjenicu da je sve ovo ulazilo u drugu godinu, jer sam se, ako ništa drugo, vratila na početak. Slaba, no ipak uteha.

Što mi je bilo lakše da pišem, to sam se više povezivala sa ljudima koji su preživeli slične stvari, mada nijedan slučaj nije ličio na moj. Došla sam do delimične „moći“, a potom, kad je glavni baja iznenada odlučio da se povuče, i potpune „moći“ u našem malom azilu, našoj virtuelnoj bolnici. Moja majka se brinula da će me to unazaditi, no, verovali ili ne, nije.

Oduvek sam volela da pomognem, da ljudi shvate da nisu sami, da ih neko sluša. No, ovde sam shvatila i da pomoć zna da bude kontraproduktivne prirode, da će se neki ljudi ohrabriti i prevazilaziti sve granice pristojnosti kad im kažete da nemate vremena, da će vas kriviti za sopstvenu neuravnoteženost, te posmatrati kao dežurnog krivca za sve: od greške koju ste zaista napravili, pa sve do globalnog zagrevanja. I pored toga, začuđujuće sam mirna. Do dana današnjeg me nisu iznervirali oni koji otvoreno uznemiravaju, traže vreću za udaranje, imaju pogrešnu predstavu o meni i tako to – iznervirala me je samo osoba koja je mislila da sam zla. Na osnovu njenog primera shvatila sam da čuda nisu moguća.

Neki ljudi će ostati ogorčeni, u mnogo većoj meri nego što ja to mogu ikad da budem.

Neki će uporno menjati lekove, ne shvatajući da im treba vremena da deluju, pokušavati da ubrzaju delovanje itd.

Neki se ne mogu vratiti na nivo na kome su pre bili, što je najbolnije od svih saznanja. A ova država neće učiniti ama baš ništa za njih – može da ih proglasi nesposobnima za rad i, ako su ikad radili, uvali im pola mimimalca.

U razvijenom svetu bismo i mi, nazovi laki slučajevi, dobijali pomoć dok ne budemo ponovo sposobni da damo sve od sebe. Tamo ima i onih koji pomoć zloupotrebljavaju, naravno.

Recite mi, more, da li je ovo u redu? Odgovor znam.

Komentari

Komentari