Foto: 
Allison Giguere

Pismo iz Indije

Dragi moji mama i tata, moji najbolji prijatelji, najdraži na svetu,

Ovde se ceo život može opisati na nekoliko stranica. Jednostavan je, a ispunjen.

Budim se oko devet, odem na umivanje, tuširanje na izvoru ograđenom palmama i bambusima, a udaljen je od moje kolibice desetak metara. Kolibe su napravljene od palminog lišća i bambusa. Moja ima jednu sobu, to je i spavaća i dnevna, jako je slatka. Dvorište je odmah kad otvorim vrata, prostrano, šareno, a imam i veliku kadu-more desetak metara ispred. Zatim, odem na doručak ispod kolibice, do same obale, u restoran od palminog lišća, kod žene koja i iznajmljuje kolibe. Stvarno je divna žena, zovu je „mama“, sprema nam doručak, ručak i sve što nam se jede i pije, pravo domaćinski. Ima jako dobar džem (čatni) i volim da doručkujem vruću lepinjicu sa puterom i džemom. Posle se nalazim sa prijateljima u restoranu iznad, u selu, ima ih nekoliko. Međutim, sprijateljila sam se sa ovim ljudima, mojih godina, oko dvadeset tri, dvadeset četiri i to je restoran gde dobijam vaša pisma. I oni su divni, sve će učiniti i pomoći. Novac nije toliko važan, koliko je važno da se ljudi vole i poštuju, jer kažu život je dugačak, treba da je lep i niko nikom nikada neće ostati dužan.

Mada i ovde ima malo neljudi, a to su uglavnom indijski turisti, koji i nama i meštanima prave probleme: kradu, napiju se pa bacaju boce u more, prljaju vodu za kupanje i dobacuju devojkama. Ali to je ponekad nedeljom i praznicima, pa se onda, kao i drugi, sklonim sa plaže. Indijci iz ostalih krajeva su drugačiji od indijaca iz Goe. Drugačije su i obučeni, bele košuljice, pantalonice i cipelice i tako šetaju plažom, piju, gledaju, dobacuju. Slično kao što je sad naš narod, samo što je kod nas  opasnije, jer imaju oružje, a ovi nisu opasni, nego su dosadni i kradu. Kradu sa užeta, kradu po kolibicama sitnice, majice, haljine, pantalone, pa vredne stvari ne držim u kolibi  nego u restoranu u selu.

Goa je divna. U malom selu sam i celog sam ga istražila, sve putiće ovamo i onamo, sve to kroz džunglu, jer su kuće, restorani i radnje u džungli. Onda sam iznajmljenim  motorom obišla i ostali deo. Bila sam u nekom seocu, to seoce je udaljeno od mog petnaest kilometara. Po meni  ima lepšu plažu, široka je i jako dugačka. U uvalici iza te dugačke plaže je slatkovodno jezero koje se spaja sa morem. Predivno nešto, a okolo palme i brdašca, a leti kada pada kiša, sliva se niz kamenje u jezero i more i oni se spoje. Sada je samo kamenito korito reke i ostalo je jezero, koje polako nestaje i opet će se napuniti kad dođu kiše. Išla sam sa prijateljima jugoslovenima, iz cele Juge, u tu džunglicu pored korita reke. A u džunglici, okolo i na jednom Banjon drvetu ( ogromno drveće sa lijanama ), žive ljudi, neki mladi kao ja, a neki mnogo stariji. Zapravo žive. Jedan dečko je okačio onu ležaljku za drveće, znate koju. I tu spava već četiri meseca. Svi tu nešto rade ili sa drvetom ili sa srebrom ili sa platnom, šiju ili slikaju, ali tu žive i to što prodaju im je sasvim dovoljno. Ima i mnogo dece. Svi su tako medeni, slobodni i stalno su u prirodi. Tu je veselo, ceo dan se i peva i svira i igra, ali se i radi. Prelepo je. Spavanje u vrećama uz vatru, uz muziku gitara, tam-tamova (kao bubnjevi) i flauta i drugih instrumenata, peva se i igra, pleše. Ujutru buđenje na plaži, šetnja do Banjon drveta, pa se opet spustimo na plažu i dočekamo zalazak sunca.

Što se tiče pića, ovde se alkohol slabo konzumira, pivo, a najviše đusevi od pravog voća, kokos mango, papaja, ananas, ima malih zelenih banana i malih zelenih limunova. Koristi se trava i čaras, a o tome ću vam pričati kad dođem. Jede se riba, ajkula, rakovi, pirinač, povrće, koriste se razni začini. U Goi su vegetarijanci, a krava je sveta životinja. Svinja je, kažu  prljava, a i jeste.  Ljudi evropljani i iz ostalih krajeva sveta, ovde žive prirodno, slikaju, bave se muzikom, meditiraju. Neki imaju restorane sa indijcima, radnjice garderobe... Upoznala sam ljude iz celog sveta.Živi se mirno i jednostavno. Problemi se ne shvataju kao veliki i najvažniji, jer se rešavaju. I sve je moguće, everything is possible, ništa nije nemoguće, samo bez žurbe i panike. Polako, polako, šanti, šanti (na indijskom).

A, na plaži gde je kolibica, kada je pun mesec se ne spava, toliko je velik i blješti da je teško zaspati i zrači nekom treptajućom energijom. E, onda se prave partiji sa glasnom muzikom i svi plešu slobodni i opušteni. Jutra su predivna na moru i kamenito peskovitoj plažu, okruženoj visokim palmama, a zalazak sunca je tačno ispred plaže i kolibice. E, to je veliko, a ne brige i problemi .

Jako mi je žao naše Juge, taj rat, sve je to jako strašno. Žao mi je ljudi što ih je to snašlo. Ali eto, i to je moguće i proći će i rešiće se.

Uskoro dolazim, nemojte mi više pisati, jer verovatno  ću stići pre ja kući, nego pismo ovde.

Puno ljubavi, poljubaca, pozdrava, zagrljaja, muzike, sunca i svega najlepšeg na svetu, šalje vam vaša ćerka.

Romana Klem

Komentari

Komentari