Modeliranje stvarnosti
Foto: 
Jerzy Durczak

Modeliranje stvarnosti

Ako se tokom ovog leta niste smarali na nekoj evropskoj ili bliskoistočnoj plaži, nego ostali doma i iz dosade pratili novine i slušali vesti, sunčajući isključivo tabane na terasi, mogli ste primetiti da je modeliranje stvarnosti u Srbiji znatno napredovalo od 90-ih naovamo. Hajde da se dogovorimo da pod „stvarnošću“ podrazumevamo onaj niz događaja na globalnom i nacionalnom nivou, koji su od značaja za svakog pojedinca, ili imaju potencijal da promene aktivnosti pojedinca, a koje on prihvata bez dubljih filozofskih spekulacija i velikih zahvata u samu suštinu „stvarnosti“, dakle, ono što možemo videti i shvatiti bez čitanja sabranih dela Kanta i Hegela.

Modeliranje stvarnosti  uvek je postojalo, ali tek nedavno se ova nepriznata disciplina od prvobitnog stvaranja filtera za informacije, čepova za uši i specijalnih naočara za previđanje, prihvatila čisto umetničkih sredstava u samoprikazivanju.  U ovoj krađi i prekrađi najgore smo prošli mi koji imamo izvesne umetničke pretenzije i kreativne projekte, jer smo uskraćeni za osnovna sredstva za rad:

1)      ostali smo bez mašte, pokupili su nam svu fantaziju i uobrazilju, kao cigle sa stovarišta;

2)      ostali smo bez stvarnosti, koju bismo sublimirali u umetničkim obradama.

Dobro ste pročitali. Ostali smo bez stvarnosti, one stvarne stvarnosti. Ona je, našim, umetničkim sredstvima, tako suptilno doterana kroz medije, da joj više ništa ne možemo dodati, oduzeti ili osporiti – pravo remek-delo spoja savremene tehnologije i tradicionalnih postupaka svojstvenih lepim umetnostima. Uzmite bilo koji  bitan događaj tokom ovog leta Gospodnjeg i pokušajte da ga prepričate. A, je l’ da, da nemate pojma? Kladim se da ste već uhvatili sebe u krupnoj laži, a laž je svojstvena umetnosti, prvenstveno književnoj. To jest, ne baš  prava  laž, nego „ono što se moglo dogoditi“ ili „što je verovatno da se dogodi“, kako tvrde zagovornici ove sve beskorisnije ljudske delatnosti. Od utilitarizma u umetnosti do utilitarizma umetnosti, tj. davanje upotrebne vrednosti škrabanju, piskaranju, pevuckanju. Daću nekoliko primera iz kojih se može naslutiti kako je izgledalo ovo kulturno leto u Srbiji, prema obradi novinara:

Potraga za nestalim malezijskim avionom  -  akcioni triler u međunarodnoj koprodukciji, sa elementima  SF žanra (spekulacije da li su avion oteli vanzemaljci ili duh Ukletog Holanđanina), malo je razvodnjen obiljem dokumentarne građe, ali tragički vrhunac u vidu neiskorišćene šminke koja je ostala na pustim i hladnim ruskim poljima, nadmašio je čak i prenos tela poginulih u holandski zavičaj. Koji pravi Srbin nije osetio prst Božji u ovom ostvarenju i makar mrvicu radosti što se, eto, vratio bumerang sudbine najvećim kočiteljima  našeg evropskog  progresa i egzekutorima srpskih sinova - junaka? Ako niste doživeli nacionalnu katarzu, ne razumete se u evropski film i pređite odmah na indijske serije.

Treći svetski rat, koji nisu započeli Srbi (ali će ga skupo platiti) – ako ste ljubitelj istorijskog romana – reke sa ljubavnim trouglovima, ne propustite ovaj bestseler. Glavni likovi, doduše, Obama i Putin, prikazani su crno-belo, ali radnja je dinamična, gotovo nepromišljena. Putin hoće da venča Ukrajinu sa Rusijom, na osnovu prethodno objavljene veridbe, ali preko nje hoće i nešto više – miraz u vidu priznanja političke moći; Obama tvrdi da Ukrajina ima pravo sama da bira mladoženju, po sopstvenim simpatijama, bez obzira na dogovorenu svadbu. Zaplet građen na sukobu principa slobodne ljubavi nasuprot braku iz uskih interesa, dopunjava lik neizbežne tetke Merkel, koja podržava slobodnu ljubav prema američkoj piti, ali da mirazom ona upravlja dok se zaljubljena mlada ne osvesti. Cliffhanger nam nagoveštava da će biti još nastavaka ovog romana.

Izložbu slika pod nazivom „Večito dupe – Stanija, Soraja, Nikolija“ u Narodnom muzeju otvorila je grupa mladih autora. Fotošopovane slike silikonskih zadnjica pomenutih dama iznenađuju svežinom obrade, naročitim isticanjem igre svetlosti i senke na oblinama ovih „ideala ženske lepote i čednosti“, po rečima jednog likovnog kritičara, školovanog na prestižnim svetskim Klinikama za estetsku hirurgiju i likovnu korekciju. Izložba će biti otvorena do kraja septembra, a postoje najave da će Narodni muzej otkupiti ove slike kao deo stalne postavke. 

Multimedijalni spektakl „Guča“ predstavlja spoj tradicionalnih vašarskih i karnevalskih formi sa foklklorno-izvornom muzikom i visokopolitičkim maskama. Ovaj žanr je relativno mlad i nepoznat u Evropi, a rodonačelnikom se smatra blaženopočivši ruski predsednik Jeljcin, koji je pod vidnim uticajem votke zaigrao rokenrol na jednom međunarodnom skupu. Svi posetioci mogli su da vide najviše političke funkcije u Srbiji sabrane pod jednim šatorom opštenarodnosti i kolektivnog duha. Ovakva dešavanja trebalo bi organizovati što češće, u cilju zbližavanja političara i naroda  i podsticaja svinjogojstvu. 

Drama „Zločin i kazan“ projektovana po istinitom događaju, izazvala je najviše polemike na društvenoj sceni. U zemlji u kojoj nikada nijedno dete nije nestalo, nikada nijedno dete nije mučeno, a kamoli zverski silovano, ubijeno i zakopano, postavlja se pitanje: Kojom kaznom „nagraditi“ vinovnika ove tragedije? Reditelji su kao neuobičajen postupak na scenu uveli dva hora (umesto jednog, kao u antičkoj tragediji): jedan hor brani ustavne principe neotuđivosti života, prezumpciju nevinosti i pravo optuženog da se brani, dok drugi hor pokušava da ga raščereči i ubaci u kazan, da se kuva, peče, čvari i isparava lagano u etar, deklarišući princip kolektivnog ubistva kao jedine katarzičke sile društva. Kritičari su zamerili ovoj drami prisustvo velikog broja likova ožalošćenih: strine, ujne, tetke, komšinice, drugarice, kasirke iz Maksija i slučajnog prolaznika, a upadljivo odsustvo lika Optuženog, sa predugim monolozima koji ne doprinose dramskoj napetosti i ometaju razrešenje.

Pokušala sam da vam dočaram kako to izgleda ostati bez stvarnosti i bez fantazije. Ovo je samo deo kulturnog leta u Srbiji, a vi, naravno, ne propustite politički „Reality bites show“ na Drugom programu RTS-a, kao i redovne konferencije za štampu Kabineta srpskog premijera.

Sanja Simić

Komentari

Komentari