Foto: 
Michael Coghlan

Smrt drame

Da bi drama uspela, ona mora da bude slikovita, jasna, puna emocionalnog naboja i njen zadatak je da ponudi autentičnu sliku o životu nekog pojedinca ili društva. U žanrovskom smislu, sociodrama je nešto što bi trebalo da bude najbolji pokazatelj suočavanja umetničkog dela sa današnjicom i da bude potpuno jasna predstava dramatičnog opstanka tranzicionog otpada sa margine koji ne uspeva da pronađe svoj životni put u teškim društvenim okolnostima. Danas, kada svaki prosečan pojedinac preživljava egzistencijalnu kataklizmu, koja se svodi na puko preživljavanje, gaženje dostojanstva, zavisnost od kolotečine sistema i na kraju ropac i jecaj za onim što se naziva normalnim životom, zbunjen je pred umetničkim delom koje ga ne dotiče. Ne dotiče ga, jer svet drame je, u odnosu na onaj svet koji ga okružuje, sređena edenska bašta. Čak i u drami postoje pravila, ali ne i u ovome što nazivamo život. U takvom sistemu pravila bez pravila, umetničko delo sa elementima sociodrame deluje istovremeno i smešno i otužno. Često podrugljivo deluje, za posmatrača koji svakodnevno preživljava turobnije i ogavnije stvari od onih koja mu se nude kao zabava, sve to veštačko, improvizovano prenemaganje. U predstavi postoje melodramski obrti, neočekivana dešavanja, prevrati i skaradne promene, ali nigde kao u životu tako monstruozne metamorfoze na koje ne postoji reakcija.

Barem je tako kod nas, jer Srbija se nalazi u stanju jalovosti. Prometej je umirao sa osmehom. Nama su ga skinuli. Bilo šta da se desi, ne uključuje lampicu šoka. Veština mogućeg pretvorila se u veštinu sigurno mogućeg. U drami su tragičari, ali nigde toliko naivnosti i lakovernika kao u životu. Drama nužno uključuje belo kao balans. Život ga često odbacuje.

Vreme je da sahranimo dramu, jer nema veće od ove koju svakog dana preživljavamo.

Ivan Novčić

Komentari

Komentari