Foto: 
autor nepoznat

Šta oni imaju da pišu o Kafki?!

Sve što se dešava u Kraljevu poslednjih dana oko izbora novog direktora Narodnog muzeja moglo bi da se podvede pod naslov: afera muzej, politički plen, bahatost političke vlasti ili antikulturni koalicioni sporazum. Međutim, stvari su komplikovanije od onoga kako to izgleda ovih dana i kako se predstavlja u medijima: od lokalnih portala i listova, do najuglednijih novina kao što je Politika. Svi zajedno pišu samo o jednom: o zakonitosti ili nezakonitosti sprovođenja izbora za vršioca dužnosti direktora Narodnog muzeja Kraljevo, a koji je posledica partijske poslušnosti odbornika vladajuće većine. Samo postavljenje diplomirane pravnice, koja nema ni znanja ni stručnosti da vodi kulturnu ustanovu, izazvalo je buru nezadovoljstva među kulturcima. O pozadini, uzrocima totalne pošasti koja godinama nagriza kraljevačku kulturu ni reči, a uglavnom sve loše stvari dolaze sa vrha i o tome se godinama ćuti.

 U saopštenju kolektiva mogli smo da pročitamo „da postoji opasnost da muzej postane trajno predmet zloupotrebe i poprište agresivnih amatera, kao što to možemo očekivati od ovakvog kadrovskog rešenja“. A kao da je sve počelo juče. O znanju, neznanju, stručnosti i nestručnosti, uplitanju ljudi u oblast koju ne poznaju nije se govorilo pre ovoga.

Kada je gradonačelnik Kraljeva za svog pomoćnika za kulturne manifestacije izabrao nestručnog koalicionog saradnika koji je po struci cvećar, nikome nije palo napamet da se buni, pominje stručnost i znanje, jer gradonačelnik tim činom nije direktno dodirnuo neku kulturnu ustanovu. Reagovala su samo dva udruženja od kojih je jedno u lokalnom parlamentu sa pet odbornika. I niko više. A to je bio svetlosni signal, početak sunovrata i znak da treba podići glas protiv uriniranja po jednoj tako značajnoj oblasti kao što je kultura. Tako dolaskom nove vlasti, Kraljevo od kulturnih manifestacija, pored pasuljijade, projade i drugih jada, ima ORU — melanholično podsećanje na dane radnih akcija u Brozovoj Jugoslaviji gde partijaška udruga sebe počasti trodnevnim proleterskim druženjem i to predstavi u medijima kao događaj veka.

Malo je poznato da su gradski ministri kulture u Kraljevu po struci cvećar i metaloglodač. Prvi, već dve decenije parazitira kao gradski funkcioner šetajući od fotelje do fotelje, a drugi, kao mali od palube svim vlastima, u neuspelim pokušajima da sebe predstavi kao intelektualnu veličinu, prosipa pogrešne citate Andrića i vojvode Prijezde sa strahovitim nepoznavanjem opšte kulture, da ispod Pavlovića ćuprije protiče reka Sava.

Zapošljavanje nestručnih kadrova ili kadrova koji su na tom mestu po burazerskom principu ne traje od juče. Malo je poznato da bibliotekom već više od dve decenije vladaju julovski kadrovi. Dok diplomirani filozofi, lingvisti prodaju džempere na pijaci, čitav pesnički krug, uglavnom srednjoškolci, zaposlio se u bublioteci, a na sajtu ove ustanove sebe nazivaju piscima biblioteke i sa uramljenim glavama iskaču iz ekrana kao da su dobitnici najmanje Pulicerove nagrade. Kao da tamo ne rade bibliotekari, ekonomisti, čistačice, istoričari, programeri, već samo oni koji su, pazi boga ti, najsjajnija zvezda kraljevačke kulture.

Književni klub nijednom dobitniku nagrade Bogdan Mrvoš nije štampao knjigu. A da sami sebi dodeljuju nagrade to je već opšte poznato. Godišnja nagrada književnog kluba nema nikakvu suštinu, osim da koristi slavodobitnicima da u svojoj biografiji upišu samododeljivanje. Pehar svake godine ide od ruke do ruke. Da li negde na svetu postoji predsednik književnog kluba koji sam organizuje književnu nagradu u iznosu od hiljadu evra, sam je sebi dodeli, i to za rukopis u nastajanju, i izjavi da se ovih dana duhovno istuširao pišući genijalno delo od globalnog značaja? A u žiriju za dodelu nagrade sede njegovi najbolji prijatelji i saborci iz književnog kluba. Toga nema ni u satiričnom stripu Alan Ford.

O pozorištu da ne govorimo. Pozorište nije radilo nakon zemljotresa više od dve godine. Niko nije u potpunosti objasnio o čemu se radilo, samo smo videli prepucavanje sadašnje i bivše vlasti. Niko zbog toga nije makar moralno odgovarao. Pojedini direktori osuđivani su za falsifikovanje sistematizacije, a danas se predstavljaju kao najveći borci za pravdu (Sapienti sat ).

Izbacivanje iz sedla svakog ko pokuša da promoviše kulturu od strane ovih kulturnih poslenika postala je normalna stvar. Mladi beže od kulture kao đavo od krsta gledajući kako se bestidno sprovodi kulturni genocid. Svaki pokušaj avangardnog književnog časopisa žestoko je sankcionisan. Urednici novoformiranog časopisa Sizif imali su ideju da svaki novi broj časopisa promovišu u drugoj kulturnoj ustanovi. Kada je došao red na biblioteku, obrazloženo im je da se oni ne bave mladima. Na moju primedbu pomenutom gradskom ministru da to nema smisla, jer se radi o mladima koji imaju želju da promovišu vrednosti kojima preti nestajanje, rekao mi je: „Šta oni imaju da pišu o Kafki?!“ I to onaj koji nije stigao ni do 4. razreda srednje škole gde je mogao da se upozna sa stvaralaštvom jednog od najboljih svestkih pisaca.

Malo je poznato da se družina kiti tuđim perjem, da im je marketing besprekoran i da je samopromovisanje, samohvalisanje njihovo drugo ime. Izdavač Povelja godišnje objavljuje desetak knjiga, već afirmisanim piscima uglavnom iz Beograda i Novog Sada, uglavnom njihovim književnim prijateljima, koristeći kasnije te veze za svoja gostovanja i nagrade, a kraljevačkim piscima poslednjih godina, koji nisu deo družine, nije štampana nijedna knjiga. A ustanova je javna, a ne privatna.

Malo je poznato da u biblioteci postoji radno mesto PR (osoba zadužena za odnose sa javnošću) i koja dolazi iz pomenute družine. Zamislite da neka privatna firma od dvadesetak radnika, mesečno izdvaja prosečnu platu za par rečenica sa kojima će glasnogovornik biblioteke pohvaliti rukovodstvo i direktora. To nemaju ni kompanije koje imaju milionske profite. Kao da je biblioteka astronomska stanica, pa izvesni PR mora da obavesti građanstvo da će kometa ove godine srećom promašiti Zemlju.

Kraljevo nema prepoznatljivu manifestaciju, kao što Čačak ima Disovo proleće, Kragujevac Šumadijske metafore ili Smederevo Smederevsku pesničku jesen. Žička hrisovulja nije lokalna manifestacija već ima republički značaj. Pesnici koji dobijaju nagradu već su poznati i afirmisani, upisani u istoriju književnosti. Manifestacija se predstavlja kao lokalna i limitirana je samim mestom na kojem se održava. Nemoguće je predstavljanje pesničke avangarde poput Nebojše Vasovića ili Ivana Rajovića čiji stihovi ne bi bili prikladni kraj crkvene porte. Ali oni se drže tog obrasca, a svi drugi koji se sa njima ne slažu vide maglu i tako će i biti sve dok im je lepo i dok uživaju u svojim finansijskim dostignućima i blagodetima svojih stihova.

I to je samo deo užasa na kraljevačkoj kulturnoj sceni, užasa koji dugo nagriza društvo, a kultura ima zadatak da društvo poveže sa državom i uspostavi temelj i uzgaja najviše ljudske vrednosti, a ne da služi kao podvaljivanje neinformisanoj narodnoj masi.

Ivan Novčić

Komentari

Komentari