Drugari
Foto: 
finchlake2000

Drugari

Te januarske noći dva mala dabra su pokucala na moja vrata. Stegla je jaka zima i pao je veliki sneg. Ponoć je već odavno prošla. Svi su spavali. Tiho sam odškrinuo vrata, da ne budim noć.

Njih dvoje su se stiskali jedno uz drugo, a oblačići pare su im brzo, u pravilnim razmacima izbijali iz njuškica. Pusti nas da uđemo – zamolili su u glas. Već dugo se smrzavamo napolju i nemamo gde da provedemo noć. Nisam stigao ni da izustim – izvolite, uđite, a  gosti su se već hitro uspentrali uz stepenice, zatim levo u moju sobu i pravo u krevet.

Takvu sreću odavno nisam video.Štipkali su jedno drugo, grickali se za uši, šutirali. Nije im bilo do spavanja.

Sad, kada su rešili tešku muku koja ih je svega par trenutaka ranije tako turobno tištila, nije bilo kraja njihovoj sreći. Nije mi smetalo da bdim u veselom društvu.

Kada su zime hladne i ne pada sneg, nebo je prepuno zvezda. Reka što protiče uz kuću tek je smrzla i hukom je ispunjavala toplinu sobe čudesnom muzikom.

Hej, pa to se čuje reka – reče jedan od gostiju.

Da, hajdemo do prozora da je vidimo – nastavio je drugi.

Njuške su im se zalepile za staklo.

Joj kako li je njima hladno – nastavili su razgovor.

- Kome njima?

- Pa ribama u reci.

- Nije im hladno, one tu žive i već su se navikle.

- Dobro, možda njima i nije, ali ovim našim zvezdicama na nebu, njima sigurno jeste.

- Baš si tupav, to su samo zvezde. One ne osećaju ništa, a i ti baš ništa ne znaš i ne razumeš. Samo maštaš.

- Ko ume da mašta, taj razume sve – bilo je poslednje što sam čuo pred san.

Vladimir Nedeljković

Komentari

Komentari