Foto: 
Vagmak at the Zoo

Duga bezritmičnost usputnog mi pozdrava

Dobrodošle naučene mudrosti! Ili, čekajte ipak, moram probrati... Zanosne inspiracije prostih vokabulara zamantale su mi um ispijenom notom praznovjerja noći... No, ne ovih noći i ne, nikako ne mojih noći. Tako zapletem, onda otpetljavam... I sve su to tuđe zavrzlame bezumnih strahova. Moram vam reći odmah za početak; ja mnogo psujem u pjesmama; ja mnogima zvučim luda i sjebana (ostaloj većini neoprostivo bahata, a preostaloj manjini arogantno fatalna)... I naprosto, ne vidim sebe ni u jednoj od njihovih interpretacija. Prebacujem metafore ‘kritične mase’ na leđa svojih mamurluka, pa kroz pijanstvo riječitog egoizma ispijam njihov primitivni šapat na iskap, nazdravim zdravicom nekog mrtvog jezika, onako preko ramena, i visoko dignutim... Hmmhmm... srednjim prstom svog sarkazma - za masu, dakako, za masu! Eh da, ona preostala manjina svih manjina, koju na početku zaboravih nabrojati - ona me drži za apsolutno nepopravljivog egoistu... A možda i egocentrika... Nisam sigurna, jer me ne prestižu lajave izlučevine izbačene iz čvalja seljačina, što sigurno šestinu života provedu samo sa svrhom da bacaju bisere pred svinje. Svinja svinji jamu kopa. Čovjek čovjeku... Oh, pardon... Ta ‘mudra’ nema nastavka. Ostao je rep te ‘stare narodne’ tko zna gdje i tko zna kad, umotan u istu dobrodošlicu s početka... Ah, ‘naučene mudrosti’! A ironije, a parodije! Na velikoj oglasnoj ploči praznog beskraja rajskog vrta stoji hitan poziv svim vragovima i beštijama da, ako slučajno vide čovjeka... Ma što da nastavljam, i više nego dovoljno je Bog rekao samo s ovim ‘slučajno’. Zadnji preživjeli potomak ubiven je peterosmislenom riječju prve svinje s vrha; još pred par stotina godina... Ni majmunom se više ne isplati biti, jer i to su srozali na najapsurdniju bit. Ostadoše more bez soli, ali puno fekalija. Ostadoše nebo bez ptica, ali prepuno ‘zvijezda’ s crvenog tepiha, bez krila, ali bujnog poprsja; da ih ljube u pozlaćeno dupe šupljoglavi klinci 21. stoljeća (izrodi kloniranih ovaca)... Ostadoše ‘prirodne ljepote’ ove kugle bezvrijedne; polu-plastike / polu-kemikalije, sa svega 2 posto primjese onih starih plavetnila, zelenila, šarenila...  Mnogo mase, mnogo ljudi (nigdje čovjeka!) - malo majmuna - puno svinja - sveukupno beštija nastalih od govana svih nijansi svjetskih valuta... Ali, i za najmanji apoen, opet, bore se oni gore. Vrhom se skrivaju, a plemenitima se nazivaju. Ne, ja ni na apsurd više se ne smijem. Dopizdila mi je ta bespomoćnost naspram svega opipljivoga. Gradim nevidljive zidove nevidljivim riječima nevidljivog raja moje, posve vidljive, izdvojenosti. Odjebite, vrhoviti... Povedite sa sobom u taj odjeb i plemenitost onih najsmrdljivijih. Pojedinac jedinstveni ponizno posebni... Pa gdje si? Utopio se u koloni željeznih nakaradnosti, na putu do svog 672056-og dana robijanj...hoću reći - na putu do svog ljubljenog radnog mjesta. On je ostao točka u tuđim mrvicama; muk u svetim umobolnicama, isprebijani podsjetnik da je nekoć nebo još imalo umiješane prste u naš smog i sivilo betonskih oaza, carstva plastike i željeza, što se širi i širi k'o kuga nad kugama. Izvrnuli su ovo tragikomično doba, praščići vukove na uzicu vode, a njihovi nasljednici su oni što su opsjeli svijet svojim lajanjem. Laje, laju, lajete... Moram se izviniti kretenima iza kulisa, ako me možete shvatiti ili, ako vam je draže, tj. slikovitije - onoj prekopopunjenoj gospodi na vrhu vrhova, ili pak laički-seljački rečeno, prascima u foteljama, što govorima sastavljenim od pozlaćenih govana mažu okice one iste mase, znate, što je ostavih u redovima iznad, kao usputan cerek mog kretenskog druga pijanca zvanog ‘sarkazam’... Jer sam konačno ogorčenim ruganjem dokoračala do te spokojne prelazne granice - gdje sa komičnih razbijanja glave o količini pretužnog apsurda ovog svijeta - lagano i bezbrižno prelazim u carstvo ravnodušnosti. Masu ispljucam tu i tamo, kad mi dopizdi nebuloze svog ludila u stihovima klepati. Pojedinca, da je barem nalik čovjeku, još tražim kroz noćne more svojih isplakanih mješavina romantičnog romana iz pretprošlog vijeka i SF bajke - lektire klonova generacije selfija. Pišem poeziju, jer inače... Pa vidite, zar ne? Kritičnom rapsodijom odvrnem ventile zajebanih proročanstava velike misterije zvane ‘životna mudrost’, a oni je trpaju u neshvatljivu glupost, i još silom žele da bude ‘naučena’! A jadna li si majko prirodo... Još će i tebe skoro prozvati vješticom, i uvjeriti svoje roblje - masu mase masovite - da je vrijeme za presudne odluke; raspisani izbori... Pozvani na izbore svi vragovi i snobovi, svi plastični i selfiji, sve krmače i šuplji klonovi... Bira se između lomače za paljenje posljednje kapi istine, i vješala... Lomljenje vrata posljednjeg Pojedinca, koji bude pronađen na rubu svih krajeva zemaljskog bezumlja. A masa, sljepa budala nad budalama - mukotrpnim radom i odricanjem korača baš pravim putem... Kud svinje, tud i dimljene šunke od ljudskih mozgova... Mutirala je i tragedija, sad se smije i plače u isti glas, u posljednjem kutku nekog zelenila što se nekoć ‘šuma’ zvala. A ja... Ja? Ma zanemarite, potpuno nebitan subjekt u svim tim galamama... Pjesma nebuloznog srastanja tuđeg egoizma i vlastitog ponosa... Pa sva sreća što imam samo hrabro srce luđaka, i ne klanjam se foteljama ni apoenima, ali baratam mantrama psovki kao da su svetinja svih svemira (ah, svijete slatko - gorki, jebeno si naopak!)... Izmišljam nadimke svojim preneraženim stihovima, da ih mogu zakamuflirati kad dođe sudnji dan. Idu sa mnom u raj. Kažem vam, bez obraza i srama, da sam vještica - vještih hvalospjevanja u društvu ptica rugalica i još nekoliko lešinara. Ma što volim te klošare na rubu egzistencije! Zajebali su nas... Zmija mi je isto prija, i kažem vam, ima srce veće od polučovjekolikog-selfi potomka majmuna... Zmija je s Evom u raju jabuku jela bez ikakvih problema, sve dok nije došla prva svinja - dakako, noseći pehar od govana, svim zakonima svih članaka napunjen do vrha... Kao da je zlatan, svinja ga podvalila za izokret svijeta. I eto, jadna zmija je bila žrtveno janje viših ciljeva apsurda ili, bez lažne skromnosti - prva žrtva u prvom koraku pretvaranja raja u pakao pakla. No, ja sam samo blesavi glas bez glasa... Punoznačni dokaz pomahnitalosti ovog doba, i zdrav razum mrtvog smijeha bogova... Šutljivo se molim pred stablima, da oltare svinjama ne ukaljam... A ipak, stabla pričaju istim onim mrtvim jezikom s početka kraja mojih baljezganja. Bilo bi dosta, za sad... Jel’ da? Da, da, odoh ja... Ali pomalo, jer mada znam da stižu, ne bojim se... Ipak ležerno krećem sad; prije stampeda plastičnih krmača, što hvataju plijen za svoje lajave balavosti vokabulara bez slogova, izmetom gađaju izdaleka, pa im u prilog ide strah... Masa im je najlakša meta. Oružje su im trač i laž, kao strah i trepet djece mase masovite... ’Šta će ljudi reć’ - sveti zakon apsurdnog stoljeća selfija! Adio, pozdravljam... I izmetom najslađih mi gramatičkih grijeha - uzvraćam na njihove laveže za mojim petama, nemaju oni volje ni razume, trče u pravcu sljepih sjmjerova... Gdje god da ih svinje usmjere... Moram dalje, imam nedovršenog posla, par metara iznad neba ovog cirkusa... Skoro sam ubjedila posljednju livadu cvijeća da bude hrabra i strpljiva, i da ću je spasiti od blatnog carstva svih ovih uljeza. Pa zbogom, naučene mudrosti! Psovku za laž, i smrt za čast... Ne, ja ne igram. Samo onako, sarkastičnim koracima ritam novog leta postavljam... I dakako, ispuštanjem okova straha i mraka, umirem od smijeha, već duži niz godina, zapletem sve u predugim rečenicama, pa me ni zlatne ribice, sa svega (kažu!) tri sekunde pamćenja, ne slijede svojim ogovaranjima, niti guske bez ličnosti primjete moje marširanje kroz nebulozno pijanstvo nove hrpetine slova i znakova... Adio, veselo te maso pozdravljam! Laji, laji... Dižem srednji prst za ‘goodbye’, i nestajem... Bezveze na mene trošiš svoje izbljuvane laveže. Krajnosti se nikada ne susretnu... Mudrosti se nikada napamet ne upijaju. 

Antonia Padovan

Komentari

Komentari