Foto: 
Oleg Sidorenko

Groblje slonova

„Senior Luks“ na Bežanijskoj kosi.

Što se mene tiče, može da se zove i „groblje slonova“, nema neke suštinske razlike. Trebalo bi otprilike da posustalim, dementnim seniorima, sa viškom finansijskih sredstava i manjkom pamćenja omogući  radost “trećeg doba“ i poslednje zemaljske dane u izrazito “luks“ ambijentu. Mada bi oni sav ovaj glamur najradije zamenili za jedan jedini, nedeljni bećar paprikaš sa kupus salatom (može i podgrejan od subote) u krugu najbližih, koncert na Kolarcu, ili porciju Moskva šnita sa unukom, posle „Carevog novog ruha“ u pozorištu „Boško Buha“.

Nažalost, više ih niko ni za šta ne pita, a i sin je u Vankuveru, ćerka u Johanesburgu, a unuk je naprasno odrastao, studira u Sidneju, zove se Entoni Džourdževik, i ne zna ni reči srpskog. Doduše, druga ćerka je ovde u Beogradu, ali nema uslova da brine o matorom jer je razvedena, nezaposlena, u divljoj nedefinisanoj vezi bez dece sa oženjenim muškarcem sa naglašenim Edipovim kompleksom i  živi, da ne kažem potuca se, u nepunih 150 kvadrata u keve Jevrosime.

I niko ne pita – kako je njoj?

Kad kažem luks, pre svega mislim na sterilne mermerne hodnike sa veštačkim cvećem i osmesima, osveživačima prostora sa mirisom lavande, reprodukcijama Paje Jovanovića i Save Šumanovića i ogromnim plazma ekranima na svakom koraku. O da, i na profesora Brinkmana, doktora Uda ili švester Kristu, koji veselo, lupkajući klompicama, tobože znatiželjno za vreme vizite, prevrću istoriju bolesti zakačenu za metalnu ploču na donjoj šipci kreveta.

„Mmmmm... Da, da... Biće to dobro, samo se što više odmarajte“, konstatuje zabrinuti konzilijum.

„A kako je naša junačina danas?“ pita nasmejani fleger Miša bivšeg krvnika Službe, koji je nehotice „pošao od sebe“ i umazao se do balčaka kao da je hasao Eurokrem, i to samo onaj tamniji deo. Ima blaženi pogled nevino okrivljenih, isti onaj kao i njegovi bivši klijenti kojima je gasio pikavce po telu, hrabreći ih da priznaju svoje veze sa imperijalističkim agenturama.

„Hajdemo mačići, svi u svečanu salu... Počinje proba... Decoooo... Idemooo“, cilikće poverenik za kulturno-umetnički program-oberšvester Hildegard, pokušavajući da odredi ko će iz društva svirati koji instrument a ko će biti u horu, dramskoj ili recitatorskoj sekciji na predstojećoj đurđevdanskoj priredbi koju spremaju, a na koju je pozvana i celokupna rodbina pitomaca ovog veselog azila ili egzila, kako vam drago. U svakom slučaju, nepotrebno precrtajte, ili ste već to uradili bez trunke griže savesti.

„Možeš li, molim te, da se javiš... Uopšte ne znam ko zove, ali to radi već dvanaesti put. 'Ajde, keve ti!“ moli me Dovla, gurajući mi pod nos aparat – neku prastaru Nokiju, verovatno iz prethodnog milenijuma.

Dovezao sam ga u dom da pokupi Slavkove stvari i završi papirologiju. Pretpostavljam da je kinta u pitanju i da treba da tipla, iako matori i nije baš predugo izdržao u “luks varijanti“. Svega desetak, petnaest dana. Možda ni toliko. Prvo je besneo, lomio sve pred sobom i psovao majku šiptarsku i pedersku kompletnom osoblju, mada pripadnika hajlajtovanih nacionalno-seksualnih manjina nije bilo na vidiku. Toliko je bio neprijatan da su morali da ga vežu i kljukaju povećanim dozama sedativa. Na momente bi dolazio sebi, tvrdeći da je sve što se dešava jedna velika farsa koja će se razrešiti kada njegov sin Grada dođe da ga izbavi iz ovog pakla. Poslednjih dana je samo ćutao, vukao noge po uglačanom mermeru i nekontrolisano mokrio, i to najčešće pored keramičke saksije sa otrovno zelenim plastičnim filadendronom.

Mašu, na primer nije prepoznao. A ona dedu, da vidiš, jeste. Nije se odvajala od njegovog multifunkcionalnog kreveta otkako je doputovala iz Toronta, držeći ga za ruku i nežno milujući tamnomrke, staračke pege na usahloj koži, gotovo bez mesta na kome se braunila nije potpisala. Izdahnuo joj je na rukama, ali nekako tiho, preskačući onaj filmski, samrtni ropac – kao da je hteo  da joj kaže da poruči negovateljici da verovatno neće učestvovati u najavljenoj priredbi,  pogledavši  je očinski poslednji put, i to baš u onom trenutku kada ga je bezuspešno podsećala kako ju je vodio na Avalu, na spomenik Neznanom junaku, pa na ćevape u „Kumbaru“, one prohladne nedelje pre nego što su je roditelji zauvek ukrali iz njegovog naručja i presadili  u neku lepšu baštu, u predalekoj zemlji sa hladnim prolećem i neobičnim javorovim listom na crveno-beloj zastavi.

Nije plakala. Ni tad, ni kad smo prilazili da izjavimo saučešće, Milica, Milena, ja, Maja Dimitrijević i nekoliko perfektno izbrijanih, doteranih starčića, očigledno nenaviklih da donose „sveće i cveće“ svom starom ratnom drugaru, jer klasična komunistiška doktrina sahranjivanja ne poznaje ove bizarne formalnosti  i ne priznaje ništa osim višečasovnih oproštajnih, patetičnih nekrologa.

Držala se mnogo bolje od svog oca koga sam, moram priznati, prvi put video u crnom sakou a da na reverima nije imao bedževe. Tako mlada, a potpuno sazrela, alapača a baršunastih, filigranskih osećanja, kao da hoće da kaže da je „novi šerif u gradu“ i da Dende više neće bežati, kajati se i živeti u laži, govoriti pogano pa prebirati po septičkim jamama i kloakama naknadne pameti. Taknuto-maknuto.

Dosta je bilo. Neka čikica odozgo uzme malo nekog drugog na zub. Taj rad, što bi rek'o njen leća. Sada je tu, došla je, ali ne da bi se vratila nazad kad postane gusto. Došla je da ostane. Zauvek. Ipak, zamalo da poklekne i da je prevari suzica dok su Slavka spuštali u večni oganj uz „medli“ koji je sam izabrao i koji mu je Dovla još za života remiksovao i nasnimio na CD-u, čija se kutija čuvala na posebnom mestu u fioci ispod televizora marke Grunding.

Prvi taktovi „Internacionale“ utapali su se u „Nizamski rastanak“ odakle su nenametljivo  poručivali  da „Još ne sviće rujna zora“, i to samo tren pre violinskog  krešenda u „Prokleta je ova nedelja“.

„Kako montira!“ uzviknuo bi Markovićev Bunjuel, uživajući u Eeeejzenštajnu i ne primećujući da Brana Flojd uveliko reklamira operateru Kinoteke da neizostavno pusti ton.

Iz romana Malo nam za sreću treba

Vladimir Jovanović

Komentari

Komentari