Foto: 
Ana Berbakov

LA CLÉ - 5. i 6.deo

Srećko i Lila bili su zadubljeni u svoje misli, tako da nisu ni opazili šta komesar radi.

„Komesare... Možete li doći za čas?“ iza leđa se oglasio inspektor Gordan. Laki je istog trena ustao ne ističući obradovanje zbog pojave svog kolege. Sigurno je nešto saznao, promrmljao je mislima. I bio je potajno ushićen.

Povukli su se u stranu. Par minuta su se domunđavali, a onda kada su se konačno dogovorili Laki se vratio za sto.

„E, ovako, lepi moji... Sada će vam sve biti jasno!“ reče im glasno.

„Na šta mislite?“ upitao je zlatar.

„Pa, vidite ovako... ova maramica, to naizgled nije obična maramica već corpus delicti...” Lila je u neverici zurila. Srećko je raširio oči od iščekivanja. Komesar je nastavio. „Krađa je mogla da se izvede samo na jedan način i to uoči vašeg odlaska u Pečuj“ trudio se da zvuči teatralno, a onda je razmotao maramicu. „Vidite, pronašao sam vrlo interesantnu stvar - jedno palidrvce i opušak. Ove dve stvari“ rekao je sa zadrškom i pokazao im dokaze. „Šta treba da znače?“

„Vi... sumnjate da sam ja!“ ciknuo je Srećko.

„Da li Vi sumnjate da možda ja sumnjam?“ reče oštro. „Palidrvce dokazuje samo da je lopov ili pokradeni prekršio zakon o zabrani pušenja na javnom mestu.“

„Ja koristim te šibice... i opušak je od ovih cigareta... Na šta ciljate!? Da sam ja opljačkao sopstvenu radnju!“ Srećko je bio ironičan i na rubu živaca.

„Polako, lepi moj, nije to tako jednostavno. Možda bi lopov i bio lukav da mu nije promakla jedna stvar? Zapravo, ovo dokazuje da je lopov hteo Vama da smesti?!“

„Meni?“ zaprepašćeno će zlatar.

„Da, Vama! Ali to sad nije tako bitna stvar, postoji druga bitnija...“ rekao je s naglaskom na poslednju reč, a zlatar ga je posmatrao iz uglova očiju kao da želi da razazna misteriju. Laki je otćutao ovaj momenat, ali ga je iskoristio da što bolje osmotri tajne ljubavnike. Taj momenat mu je bio potreban da prosudi.

„Fiksni telefon“ reče komesar posle kratke stanke.

„Šta?“ Srećku ništa nije bilo jasno.

„Sada ću Vam pojasniti“ mahnuo je inspektoru Gordanu da priđe. Zatim je nastavio: „Kolega i ja smo utvrdili neke stvari. Vidite, u Vašem telefonskom aparatu zabeleženi su svi pozivi. Doduše, listing smo izvadili i iz pošte, tako da smo došli do jednog veoma interesantnog detalja“, zastao je i uzeo dokument od insp. Gordana. Uputio je jedan prodoran pogled Srećku, kao upit na to da li je spreman da čuje nastavak. Zlatar ga je i dalje nemo gledao raširenih očiju.

„Memorisan je jedan poziv u periodu kada oboje tvrdite da niste bili u radnji. Prema listingu, u ponedeljak u 23:13 bio je obavljen poziv. Znači, neko je iz radnje koristio telefon? U pitanju je broj: 340 11 02... Mi smo malo istraživali i našli vlasnika...“

„Ne znam šta pokušavate time reći, ali to nije nikakav dokaz. Telefonskom aparatu možete podesiti vreme prema svojoj želji!“ odjednom se pobunila Lila.

„Da, to zaista nema veze. Pa, ja sam samo nekoliko puta menjao vreme da bih...“ nastavio je tiše. „Prekrio svoje švalerske pozive“.

„Mislim da gubite vreme“, dodala je ironično.

„Zar, stvarno mislite da gubim vreme?“ pitao je Laki.

„Da, msilim. I sada nas glupavo zadržavate ovde, a vidite da mu nije dobro“, rekla je drsko i spustila je ruku na Srećkov potiljak. „Dajte, već jednom završite s tim“.

„Da, skratite priču!“ sad je i Srećko bio nervozan.

„Hm, da skratim“ Laki je uvredljivo uzvratio, zatim. „Onda ispričaj ti dragi kolega. Možda ćeš im bolje objasniti?“ obratio se Gordanu, a ovaj je odmah počeo da vergla svoju priču.

„Komesar me je pre par sati zamolio da proverim telefonski aparat iz Vaše radnje. Kada sam utvrdio memorisane broje, odjurio sam u poštu. Tamo su izvadili i listing poziva. Te dve stvari sam uporedio i došao do zaključka da se pozivi podudaraju. Naime, radi se o pozivu koji je načinjen sa telefonskog broja zlatarske radnje, u ponedeljak u 23:13. Tada je bio pozvan broj 340 11 02, a njen vlasnik je...“ prekinuo ga je Laki.

„Njen vlasnik je Leonora Milić. A znate li ko je to!? To je sestra Vaše ljubavnice. Zovu je Lola!“ obratio se Srećku. „ I imao sam kratak susret s njom pre par sati...“

„Kakve veze ima moja sestra!“ ciknula je Lila spremna za svađu. „Kako možete to da tvrdite...“

„Te večeri ste imali dovoljno vremena da dotrčite do radnje i da se vratite u stan pre dolaska Vašeg ljubljenog!“

„Ma šta fantazirate...“

„Vaše fantazije su veoma ostvarljive, verujte mi“.

„Ma šta Vi to hoćete da kažete!“ povikao je Srećko.

„Hoću da kažem da je Vaša ljubavnica iskoristila period Vaše odsutnosti da Vas opljačka. Dok ste Vi spremali kod kuće, ona je dotrčala u radnju, ugasila kamere i javila sestri da je sve sređeno za pljačku. Iako je na sve mislila, imala je propuste.“

„I to je po Vama dokaz, telefonski poziv“ nasmejala se Lila.

„Dokaz je da smo Vašu sestru zatekli u stanu sa ukradenim predmetima. Takođe je kod sebe imala ključ od radnje, rezervni koji stoji u fioci kod pulta. Tako da... nije bilo svrhe skrivati zločin. Ona je odmah priznala sve“.

„Šta...“ zamucao je Srećko.

„Idiotkinja!“ opsovala je glasno. U ovom trenutku ju je mrzela. Kako je samo glupa! Nimalo nije na mene...

„Genijalno ste to izvele! Sestre u akciji!“ dodao je iznervirano.

„Je l’ to istina!? Lila, reci mi da to nije istina i da ovaj ovde komesar priča gluposti...“, zapomagao je zlatar. Lila je samo ćutala. Ovo je bilo preteško za njega. Ovakav udarac nije očekivao. Nije očekivao da se stubovi njišu kao stabla drveća, da se lice njegove voljene Lile ukršta sa komesarovim, a zidovi razmiču usled gomile koja je nasrtala kao talas, i urlala iz sveg glasa. Hiljadu puta ne i jedan pad. Srećko je prebledeo. Stropoštao se.

*

Ludaci koji govore istinu, nisu daleko ni od istine ni od ludosti. Srećka su ubrzo sanirali kolima hitne pomoći. Nešto kasnije, uprkos opiranju i neuspelom begu Lila je odvedena u policijsku stanicu. Nešto kasnije...

*

Dan se nastavio. Sunce je i dalje sijalo ulicama koje su bile tako tesne da u njima ni ker nije mogao da maše repom levo-desno, nego gore-dole. I sve je bilo kao da se ništa nije desilo – kao da je rđa nagrizla natpis ljubavi, a kiša je oprala prvom prilikom. I onda kao da nikad ništa nije ni bilo, čak ni prividno. Samo je policijska traka krasila vrata zlatarskoj radnji i kvarila eksterijer ovoj autentičnoj ulici. U kafeu „La clé“ su i dalje sedeli komesar Laki i inspektor Gordan.  

„Komesare, još jedan uspeh, zar ne? Bolji ste od Skotland Jarda“, reče Gordan i potapša ga po ramenu. „Može li jedno piće od mene?“

„Može, ionako nismo više na dužnosti“.

„Konobar! Dva džina!“

„I tonik“, dodade Laki. „Ne bih da se osetim na alkohol“.

„Aman, komesare, ne mirišete na žensku nego na alkohol“, prkosio mu je.

„Nije to zbog Melanije, nego zbog imidža. Mada onaj moj ženski um gori je sibirske zime. Dobre strane joj se vide, a loše osećaju. Ali, držim ja to pod kontrolom“, rekao je odlučno. Inspektor sleže ramenima.

Došao je trenutak da nazdrave.

„Cela zbrka oko jednog ključa! Vidite li Vi to?“ zaljučio je Gordan i podigao čašu u vis.

„Hm, nije to običan ključ. Ima tu još nečeg?“

„Šta to?“ bio je zbunjen.

„Znaš li šta je, u stvari „la clé“?“ zagonetno ga je pitao i prstom pokazao na natpis lokala.

„Šta?“

„Ključ svega je da zlodela, isto kao i dobra dela, imaju svoju cenu“, napućio je brkove. „Zlatar izgleda da nije naučio lekciju da su žene bespomoćne sve dok im se lak ne osuši na noktima. On ih ima dve, a ništa nije naučio. Čak, ova njegova ima sestru... Susreo sam se ja sa njom, delili smo istu klupu... Ma, da sam ja na njegovom mestu... ja bih to ovako...“ zamahnuo je rukom.

„Da, žene su...“, dodao je Gordan, ali ga je Laki ućutkao.

„Halo... Da, draga... Evo, odmah stižem... Baš sam krenuo kući... Šta kažeš? Namazala si nokte, pa da ti kupim... Aha, važi... Nisam pio, majke mi...“

„Hm, baš tako, žene su konkretno ostvarenje zločina“ promrmlja u bradu i otpi gutljaj.  

kraj

Ana Berbakov

Komentari

Komentari