Foto: 
Colm MacCárthaigh

Zarobljen

Zašli smo u petu nedelju od kada je sneg prekrio krovove kuća. Živa na termometru se nije spuštala ispod 31 stepen ispod nule. Bio sam zarobljen u sopstvenoj kući. Nisam imao ni kučeta ni mačeta, potpuno sam. Samo sam želeo da prođe ovo vanredno stanje i da izađem napolje. Sva sreća pa sam makar nabavio dosta hrane u proteklih par dana koju je vojska donela i spuštala kroz dimnjake domova. Sneg je padao danima i noćima, neprekidno. Struje je nestalo odavno tako da sam toplu vodu dobijao zagrevanjem na šporetu. Sva sreća pa se dimnjak nije začepio od ovolikog snega. Moja kuća je inače bila jako hladna, a u ovim vanrednim prilikama je bila nepodnošljiva za život. Termometar je večito pokazivao dva stepena. Užasno. U ostale sobe nisam ni zalazio, pogotovo sada kada nisam imao pristup ogrevu. Tako da sam ostao i bez toplote. Po ceo dan sam bio zamotan u ćebe. Strašno. Dnevnu svetlost nisam video jako dugo. Morao sam da spustim roletne da stakla ne popucaju od ogromne količine snega koji ih je okruživao. Mrkli mrak, sem blagog svetla male sveće koja je tinjala na sredini stola. Vetar je udarao u roletne 24 časa, kao da nas je tornado zadesio. Ako postoji ikakva dobra vest u ovim uslovima to je bila ispravna voda. Makar sam nju imao u ogromnim količinama. S vremena na vreme bi mi stizala prva pomoć kroz dimnjak u vidu hrane i lekova. Verovatno su saznali da ne mogu dovući ogrev u kuću i da nemam vatru za topli obrok te su mi poslali kuvalo na baterije. Laknulo mi je kada sam ga ugledao. Brzo sam ga oprao hladnom vodom i sapro svu čađ koja je bila na njemu i pristavio sebi čaj koji nisam pio tako dugo. Pogledao sam na sat, bilo je pola osam, uveče. Voda je brzo prokuvala te sam je usuo u šolju u kojoj se nalazila kesica čaja. Sačekao sam par trenutaka da se čaj pripremi i brzo uzeo gutljaj. Nisam smeo gubiti vreme na ovako niskoj sobnoj temperaturi. Kako sam ga stavio u usta tako me je veliki talas tople energije obuzeo i ja živnuh na par trenutaka. Nakon što sam ga ispio, ušuškao sam se u krevet i zaspah.

Zašao sam u 27. sat kako nova pomoć nije stigla. Ceo dan sam proveo u osluškivanju dimnjaka. Bio sam napet do krajnjih granica. Nisam znao šta se dešava. Da li su me zaboravili? Možda su poginuli u nekoj nesreći izazvanoj ovoliko velikim snegom? Ili su evakuisali celo naselje a mene zaboravili? Sve je bilo moguće. Već je zašlo pet po podne. Vetar je duvao jače nego inače. Sad mi pade nešto na um. Verovatno je mnogo snega napadalo za ta 24 časa da se više dimnjak ni ne vidi. To je značilo samo jedno, potpuno sam odsečen od sveta. Bez imalo pomoći. Ustao sam sa kreveta nakon što sam primetio da je sveća pri kraju i izvadio je sa svećnjaka i bacio u kantu za odpatke. Iz ormara sam izvukao potpuno novu sveću i vratio je na stari svećnjak. Brzim pokretom šibice plamen se pojavi i fitilj sveće planu. Spustio sam paklu šibica na sto kad osetih da se nešto čuje iz dela gde se nalazio dimnjak. Brzo sam potrčao do njega kad ugledah belu kutiju sa crvenim krstom na sebi. Uzeo sam je u ruke i preneo na sto. Laganim potezom sam je otvorio i ugledah sledeći sadržaj: dva hleba, 10 konzervi raznorazne hrane, 2 kutije čaja, nove baterije za kuvalo, zavoj, neki antibiotici i vitamini i jedan plavi koverat. Pažljivo sam uzeo koverat u ruke i nakon par trenutaka gledanja rascepih krajeve i izvadih list papira.

Evakuacija počinje za  22  dana, molimo da budete  u pripravnosti i da ne odbijate pomoć koja vam se pruža. Sa žaljenjem Vas obaveštavamo da je napolju situacija van kontrole sa velikim brojem preminulih ljudi. Loše vreme ne jenjava tako da smo odlučili da vas sve  evakuišemo 23.12.2014. „

                                                                                                 Specijalni tim za evakuaciju

 

Pa lepo, to je samo 22 dana. Šta je to za mene? Mači kašalj... Nisam stigao ni da dovršim rečenicu već uzeh šolju sa stola i bacih je u pravcu dimnjaka. Šoljica se razbi u hiljade delova kao da je nikada nije ni bilo.

- Ovo je nemoguće! – Dreknuh na glas.

- Pa kako da izdržim još 22 dana, jedva sam izdržao i ovo? Da li ste vi normalni?!

- Što vi ne jedete svaki dan konzerviranu hranu na 2 stepena celzijusova i to bez jebene struje, majku li vam nesposobnu...  – Završih dernjavu po praznoj kući i sedoh na krevet.

Pokrio sam se sa nekoliko ćebadi i utonuh u san. Na oči su mi dolazile slike sopstvene kuće i prozora kako pucaju pod pritiskom snega. Sneg je ulazio sa svih strana daveći me. Kao da sam u rupi iz koje ne mogu da izađem a pesak pada odozgo. Vrištao sam iz sveg glasa i tu se probudih. Pogledao sam sat i shvatih da je tek 10 uveče.

Nekoliko narednih dana se nije ništa dogodilo. Čak ni pomoć nije stizala. Ta me informacija nije nešto preterano zabrinula. Posmatrao sam onu sveću na stolu dok su mi se polako vraćala sećanja na lepše i toplije dane. Sati su sporo prolazili. Polako sam dobijao nesnosan kašalj od hladnog vremena i isparenja koje je dolazilo od zapaljene sveće. Samo mi je ovo još falilo u ovoj očajnoj situaciji. Osećao sam se napet do krajnjih granica. Morao sam nešto preduzeti. Ne mogu više da čamim ovde u ovom mraku. Moram da pobegnem pa makar umro od hladnoće. Ustao sam sa kreveta, otvorio vrata od prostorije i izašao u još hladniji hodnik. Popeo sam se stepenicama na sprat i otvorio vrata od tavana. Prsti su se već počeli kočiti od hladnoće ali sam morao da nastavim. Ceo tavan je bio prekriven snegom, gotovo da je bilo neprohodno. Popeo sam se gore i zakoračio na sneg. Morao sam brzo da razmišljam šta da radim s obzirom da je ovde već bio ogromni minus. Popeo sam se na stub koji je bio jako klizav od leda i skinuo prvi crep sa krova koji pade na sneg. Jak vetar me ošinu po licu popraćen velikim nanosom snega. Bila je oblačna noć. Poskidao sam još par crepova i brzim pokretima nogom se popeo na krov. Nisam mogao da verujem koliko je sneg napadao. Dimnjaci se nisu ni videli. Sneg je bio u visini krovova čak i preko njih. Bilo je krajnje opasno stajati ovde na krovu. Samo jedan pogrešan korak po ovim ledeno-klizavim crepovima i mogao bih pasti u ambis snega. Prišao sam što sam mogao više i zaustavih se na najvećoj tački krova. Vetar je toliko jako duvao da sam se jedva držao na nogama. Zvuk propelera me prenu i ja se okrenuh ka južnoj strani. Veliki helihopter se kretao u mom pravcu obasjavajući sve pred sobom.

- Ne mrdaj! Ostani gde si! Sad ćemo doći po tebe! – Zagrme čovek iz helihoptera kad me uoči.  Našta dadoh znak rukom da se slažem. Ogromne lestve se spustiše u mom pravcu i čovek u crvenoj uniformi poče da silazi. Okrenuh se lagano da bih uhvatio lestve ali proklizah i padoh niz ivicu kuće. Spasilac to uoči i istog trena se baci u mom pravcu i uhvati me za ruke. Bio je pričvršćen kanapom oko struka koji ga poče i dizati. Nekoliko ljudi iz helihoptera nas je vuklo par metara da bismo na kraju uspešno ušli u helihopter koji istog trena pođe ka bazi.

Đorđe Grmuša

Komentari

Komentari