Foto: 
Michael Coghlan

Zidovi danas i njihova ponavljanja

Danas sam nesretna. Danas se sve češće ponavlja. Moje usporedbe i ogledanja zaslužnosti nekih dubokih odnosa sa naličjima sličnih u prošlim i davnim 'ja'. Uvijek na isti zid glavu razbijam... pa miljardu 'kako?' svaku tu prokletu ciglu opsjeda bez ishoda. Cigle šute. Cigle ne govore. Zidovi su nijemi, znam. Ipak, izjedam sebe od tog nerazumijevanja kako svaka neprolaznost mojih osjećanja može biti svršena istim bezvrijednim zidom bez smisla i bez točno datog objašnjavanja. Nitko na moje upite ne uzvrača. Nitko na moje po život važne dvojbe ne ukazuje koja je dvojnost ispravna, točnije koja li je jedinstvenost prava. Jesam li fikcija?

Jesam li jednosmjerna dubina koju prozrije svak tko se iti malo duže u mene zagleda, pa svi odustaju prije vremena... A ja bolesno sama i neizlječivo neshvačena naprosto moram svaku temu svog šarolikog življenja završiti razočaravajućim lupanjem glave o jedan te isti bezlični zid. Zid ponavljanja. On nije moj smisao. On nije bio ni početak mog spasenja na kraju prošlog lupanja... Samo zabluda. Teška padanja. Popravni... I kraj. Zid je trošan i siv, ali nijedno od toga mu nisam ja priuštila. Oduvijek su bila tuđa sivila... I trošnosti nikad nisu pasale mojim nježnim crtama lica buntovničkog pogleda. Jesam mješavina... Ali ipak od zida daleko zaslužnija za bar nekoliko zraka usijanog sunca svakog mog novog proljeća. Proljeća nikad nisu poput zidova... Ona me ne ostavljaju da ravnodušnost biram kao najbolju soluciju za zagrijavanje prije tog besmislenog treninga lupanja. Glava utrne nakon kratkog vremena, ali nije to uopće problem... Problem je ona neuštimana sprava u grudima što zvekeče nepreciznim sekundicama. Ona pamti. Svaku ciglu već jako dobro napamet zna od prijašnjih susreta. I svaka joj je nemila i odbojna. Danas sam nesretna... A ovo je tko zna koji 'danas' otkad sam prvi puta tako davno pokušala u dvoje biti sretna. Zid nikada nije zbog mene same. Zid je nerazumjevanje, neprihvaćanje, neshvaćanje, nepoštovanje... Glupe cigle, trošne i posivjele. Niste me vrijedne. Zar da odustanem? Nikad više u dvoje? Bojim se... Kako god okreneš... Danas je sve češće.

Antonia Padovan

Komentari

Komentari