Foto: 
Jelena Dojčinović

Važnost čovekove unutrašnjosti

Jelena Dojčinović

Rođena je 1990. godine u Leskovcu. Srednju Umetničku školu završila je u Nišu. Osnovne i master studije slikarstva završila je na Fakultetu primenjenih umetnosti u Beogradu, u klasi prof. Siniše Žikića. Aktivno je počela da izlaže od 2009. godine. Do sada je realizovala dve samostalne izložbe u Beogradu i izlagala na više kolektivnih izložbi u zemlji i inostranstvu. Nekoliko slika iz serije “Revelation” prezentovano je u kineskom časopisu “China Design Trends 2016-2017”. 2017. godine serija crteža “Metamorfoze” objavljena je u online časopisu za kulturu i umetnost “Plateform”, sa sedištem u Njujorku.

 

Značajnije izložbe:

2009. Međunarodno 16. Bijenale grafike, Poljska

2010. Izložba studenata Fakulteta primenjenih umetnosti u oblasti projektovanja oblika, mala galerija ULUPUDS-a, Beograd

2012. Art BASE festival, Kuća kralja Petra I, Beograd

2013. Samostalna izložba slika “Trenutak otkrovenja” u okviru 15. Art Marketa, Kuća kralja Petra I, Beograd

2013. Putujuća izložba “Format Mali 13”, Art Centar, Beograd

2013. Izložba “Diploma13” studenata Fakulteta primenjenih umetnosti, Muzej primenjene umetnosti, Beograd

2014. Samostalna izložba crteža “Preplet”, galerija Beogradske tvrđave, Stambol kapija

2014. Prolećna izložba ULUS-a, Umetnički paviljon "Cvijeta Zuzorić", Beograd

2015. Izložba “Beograd grad u kome stvaram”, galerija Singidunum, Beograd

2015. Izložba “Likovni salon mladih 2015”, kulturni centar Novi Pazar

2015. Master izložba studenata Fakulteta primenjenih umetnosti, Muzej primenjene umetnosti, Beograd

2015. VI Međunarodna izložba u minijaturi "Umetnost u minijaturi - MajdanArt 2015”

2016. XIV „Žene slikari“ – Majdanpek

2016. „Oktobarski likovni salon“ – Dom kulture, Leskovac

2017. „Majski likovni salon“ – Dom kulture Leskovac

Promena mišljenja o umetnosti se menjala i razvijala paralelno sa promenama u meni. Sada, kada se osvrnem na sve ono empirijsko, mogu reći da  umetnost za mene predstavlja apsolutnu slobodu nad dogmom života. Ona je postala neizbežan momenat u mom stvaralaštvu, ideja o njoj ne postoji samo u teoriji, ona svoje mesto nalazi kroz stvaralački proces. Sloboda kojoj težim, koja se krije ispod slojeva i slojeva nedefinisanih stanja uma i duše, ne može se staviti u kontekst prepoznatiljivog, predmetnog i opšteprihvaćenog. Zbog toga se moja likovna rešenja nalaze u apstraktnom i nedefinisanom obliku i ne poznaju vremensku, kao ni prostornu dimenziju.

Trudim se da ih potpuno lišim objektivne stvarnosti i prepustim ih ogoljenosti. Kroz svoje stvaralaštvo želim da prenesem važnost čovekove unutrašnjosti. Prvo se moramo dotaći onog našeg mikrokosmosa, da bismo potom mogli da govorimo o onom velikom Kosmosu. Kroz našu egzistenciju dolazi do mnogih susreta, ali najbolniji susret je onaj sa samim sobom. On uvek nosi dozu dramatičnosti i boli. Lakše je suočiti se sa bilo čim drugim, nego li sa onim što je u nama. Čovek se najlakše razočara činjenicom da je nemoćan, ali ne pred svetom, već pred sobom. U njegovoj je prirodi da stalno beži i izmiče od sopstvenih strahova. Želela bih da probudim svest o onome što je u meni, o onome što je u svima nama. Naše emocije su sputane, ne trudimo se da shvatimo šta nam dubina našeg podsvesnog glasnim kricima poručuje. Kako bismo čuli svoju unutrašnjost moramo doživeti promenu, a ta promena jesu metamorfoze. Radovi iz ciklusa „Metamorfoze“ donose pitanja o čoveku i njegovom egzistencijalnom smislu. Ovi apstrahovani portreti, puni dramatičnosti oslikavaju čoveka koji licem predstavlja čitavo svoje bivstvo, čoveka koji nestaje, i preoblikuje se u sve ono neopipljivo, okom nevidljivo i dušom nedokučivo. On se menja, on je u procesu preobražaja. Onom sto je nedokučivo,transcedetno i onostrano daje dozu prizemnosti i postojanosti. Krajnosti koje su prirodno protivrečne dobijaju naznake stapanja i obrise jedinstva u ovoj seriji radova. U toj ambivaletnosti ne pobeđuje ni onaj prisebni, a ni vanvremenski deo bića, no ipak, zajedno opstaju i žive u svojim krajnostima nekako pomireni.Na metafizičkom nivou obrisi ovog čoveka mogu značiti preispitivanje samog sebe kroz elemente haosa i vankosmičkog saznanja. Zapravo je ta dvojnost, u svakome, pitanje prožeto beskonačnim mogućnostima. „Metamorfoze“ nose čoveka koji preispituje neke od njih, trazeći sebi onaj oblik koji će suštinski zadovoljiti njegovo biće.

Komentari

Komentari