Kočija je stala ispred njihovog ulaza kad je Srđan neprimetno mahnuo, da potvrdi da su oni.
Duboko na dnu rijeke koja se sporo kreće, ležim, nepomična.
Kakva radost, a dan je leteo, već se bližio sumrak i dečak primeti da kraj njega nema više balona…
„Miruj. Staviću ti obloge na glavu. Sledeći put nemoj njom u drvo, nije ono krivo.“
„Da pustim radio, Borka?“, pitala sam, a ona je odmahnula glavom i okrenula mi leđa...
Zlatni sindžir
Posle ovoliko godina silnih dogadjaja
U kojima smo izgubili zemlju,
U kojima smo radjali decu i nespretno im davali imena,
U kojima smo plakali za tudjim psima koje su uspavljivali,
U kojima smo se više puta radjali i umirali,
Preko pola lista stajala je crvenom olovkom napisana jedinica, sa potpisom i ispod toga...
Sahranila sam živu reč. Neka se uguši u meni da bih ja živela.
Čak su i najtanje grane mirno posmatrale noć uprte u mesečevu loptu, ušuškanu između dva vazdušasta oblaka.
Gledala ga sa molbom u očima boje noći. Onda je ugasio cigaretu, uspravio se I seo...