Foto: 
David Lee

Antartaž

Korišćenje strahova je dominatno u političkim kampanjama u proleće 2016. Srbija je u defanzivi. Brani rezultat. Glasači se ne ohrabruju ni na kakvu frivolnost, oni se plaše da neće biti penzija, sigurnosti, plaše se ratnih sukoba i sankcija, povratka u vremena „ne pomenulo se“, desnice, nedolaska investicija, prekida pregovora sa EU, prekida arnžmana sa MMF-om itd.

Strah je oduvek bio pokretač i ništa novo nije izmišljeno trgovinom istog u vreme kampanje. Izbledela su sećanja itekako na teme koje su vremenom dominirale srpskom političkom scenom. Ostale su apanaža manjih stranaka i pokreta čija se različitost ogleda u doslednosti. One druge velike, a zato su i velike jer su pod okriljem još moćnijih trgovaca strahom, koriste lične napade, uvrede i udarce ispod pojasa kao svakodnevno i oružje i oruđe u propagandnoj igri za svaki glas, za svaku dušu.

Sve je počelo orkestriranom paljbom po desnici. Zašto desnici? Tri su osnovna razloga. Zato što desnica ne razmišlja želucem niti dupetom, zato što je desnica jedina spremna da ustane u odbranu nacionalnih interesa  i zato što politiku zemalja EU vode kavijar levičari čiji su cilj privilegije.  Kod nas se prvi oglasio kandidat Vučić i desnicu označio kao metu. Pridružio mu se kandidat Pajtić vređanjem slobodarskih Srba upoređujući ih sa Slovacima, a potom se osula paljba i ostalih kandidata kojima je laka nepokretna meta stavljena na raspolaganje. I svi su se pozvali na strah. Takozvani bau-bau. Te neće biti ovoga, te manje onoga, te propašće to, pa nestaće ovo. Otprilike kao da je danas sve idealno i da treba tako da ostane i samo bi promena donela gubitak.

A šta to možemo da izgubimo, a da nismo već izgubili? Novca nema ili je prenet u Panamske firme, radna mesta su misaona imenica, fizička sigurnost građana nestaje pod točkovima pijanih vozača, lečenje je lavirint zavrzlama i SMS poruka, obrazovanje se svelo na posedovanje fiktivnog dokumenta o znanju, oranice se odmaraju od plugova, teritorija se sužava od dušebrižnosti lidera različitih fela, a vojska se samoubija.

I da ponovim, šta to još možemo da izgubimo, a da već nismo izgubili?

Bilo je prizivanja straha i ranije. Ali nikada do sada strah nije u toj meri bio  prisutan. Politički marketing u ovoj kampanji odiše odsustvom sadržajnosti i kreativnosti. Nema ni gerilskih akcija. Dizanja mostova i šina u vazduh, noćnih prepada i napada sa elementima iznenađenja. Figurativno. Svi su u busijama i zaštićeni svojom izbornom listom i krugom bliskih interesomišljenika. Da je tako potvrđuje i izjava kandidata Vučića da je ovo najmirnija kampanja  do sada. Dodao bih i najdosadnija. Po dogovoru, lideri stranaka obilaze, sela i varošice. Gradove i trgove ne susrećući se, ne upuštajući se u viteške dvoboje licem u lice.

A sve bi moglo da bude mnogo interesantnije i zanimljivije. Antartaž iliti poslastičarski atentat je akcija koja se sastoji da se torta, a u našem slučaju bi to bilo idealnije učiniti sa krempitom, baci ili razmaže po licu neke javne ličnosti čiji su javni nastupi i govori toliko apsurdni da samo ova vrsta akcije može da odgovori na zahtev slušanja takvih nebuloza.

„Le ridicule ne tue pas“, kaže belgijska poslovica koja vuče ovu lepu slobodarsku tradiciju u vremenu i koja je opstala do danas. Jedan od najpoznatijih antartea je samoproklamovani francuski filozof Bernar Anri Levi, veliki branilac i zastupnik interesa bosanskih muslimana čiji su javni nastupi izazvali nekoliko lepih primera mazanja torte po licu.

Antartaž je javna osuda podsmehom. Što je veća glupost izrečena od strane javne ličnosti, veća je i torta koja mu se razmaže ili baci u lice. Prednost torte manje ili veće, krempite leži u činjenici da prolazi detektor metala, da nikome ne može fizički da naudi, kao što kaže belgijska poslovica, ali služi prizemljenju, a ne uzemljenju posebno bahatog i nadobudnog političara, tipa Vučića, Dačića, Bajatovića, Jovanovića, Tadića, Pajtića, Čanka, Šešelja itd. Vi dodajte po ličnom afinitetu i ukusu.

Preporučljiva je za partijske kandidate kojima je ulazak u NATO i EU osnova političke akcije. I realno bi bilo šteta ne častiti ih jednim od dostignuća zapadnjačke civilizacije, krempitom u facu, pa je dobro razmazati. U suštini ko vam može zabraniti da svom „omiljenom“ političaru poklonite krempitu. Sad ako se spotaknete dok mu prilazite i ona završi na njegovom licu, krivica je u izrovanom trotoaru kojih je bar u Srbiji sijaset. Pa nisu li i kore od banana posejane svuda po putevima, po rečima jednog od kandidata za krempitu. Svakako ovaj akt povlači i pravne posledice, ali su one samo novčane prirode. Sa druge strane, u srpskom zakonu nema ni pomena o poslastičarskom atentatu, a kako je Skupština raspuštena, trenutak je idealan u ovoj kampanji, da mi onima koji nas plaše i trguju strahovima odgovorimo na duhovit, prijemčiv i srpski način.

Dragan Pajović

Komentari

Komentari