Foto: 
autor nepoznat

Borimo se da pobedimo kao narodi, a sve više gubimo kao ljudi

Satkani smo od najčvršćeg materijala i u stanju smo da preživimo sva zla ovog sveta. Ali, satkani smo i od onog najfinijeg i najnežnijeg, čim nas može teško raniti ili čak i ubiti prosta emocija.

Nosimo se sa užasom za tri života, a pokleknemo pred lepotom jednog jedinog. Svu svoju snagu pokažemo kad nam smrt preti, a sve slabosti kad nam život nudi ono najlepše što ima. Zašto smo puno snažniji kada se borimo za nešto što nam je samo dodeljeno mestom rođenja, nego kad treba da se izborimo sa onim što nam je i sam smisao rođenja, pa i smisao čitavog našeg postojanja?

Zamislite kako bi svet izgledao da se ljudi sa istim žarom bore za svoje emocije kao što to čine za svoja uverenja? Kada bi za ono što nose u sebi, dali bar deo onoga što daju za ono što nose na sebi, svet bi bio daleko lepšemesto za život nego što je to danas. Ne mislim tu na novac koji izdvajaju za to, već na prostu želju da imaju nešto lepo i vredno, nešto na čemu će im drugi zavideti. Nekako smo puno hrabriji pred naletom nekakvih hordi, nego pred naletom emocija. Čini mi se da smo i samu hrabrost obesmislili silnim verskim i ideološkim uverenjima, pa čak ih i prihvatili kao razlog zašto postojimo na ovom svetu. Emocije smo potisnuli u drugi plan, bar one koje nas i čine ljudima. One kojima otvaramo srce drugim srcima. Borimo se da pobedimo kao narodi, a sve više gubimo kao ljudi. Za neku političku ideju ginemo, za nacionalnu ubijamo, dok za ideju čoveka, ne činimo gotovo ništa.

Možda je evolucija krenula u kontra smeru, možda se vraćamo sistemu čopora? A možda smo samo zaboravili biti ljudi, zaboravili da živeti znači i voleti. Da je ljubav smisao života. To je sve samo možda, ali jedno je sigurno, ovaj put na kojem smo sada, ma koliko bio popločan dobrim namerama, vodi nas samo na jedno mesto. Znate već gde.

Komentari

Komentari