Deca su ukras sveta
Foto: 
woodleywonderworks

Deca su ukras sveta

Sa igrališta iza zgrade dopire graja zaigrane dece. Krckaju preostalih nekoliko dana, pre nego što 21. avgusta počne nova školska godina za male Hamburžane. Za moje ćerke, škola je još nekoliko godina daleko. Sada je aktuelan vrtić. Starija ćerka polazi od 1. oktobra u jedan od obližnjih vrtića. Obezbedili smo neophodnu dokumentaciju, odnosno potvrdu nadležnih u opštini da ima pravo na vrtić i to na petočasovnu negu sa ručkom. Doručak se ionako podrazumeva.

Bilo je prosto nemoguće ne povući paralele sa sistemom brige o deci u Srbiji, odnosno u Beogradu.

U Hamburgu, dužina boravka deteta u vrtiću zavisi direktno od toga da li oba roditelja rade. S obzirom na to da moja supruga ne radi, ćerka je dobila pravo na pet sat, od maksimalnih osam, ili devet, zavisno od radnog vremena roditelja. Manje-više slično je i u Srbiji. Tu sličnosti prestaju.

U Hamburgu postoji ravno hiljadu vrtića, na 1’750’000 stanovnika. Da, dobro ste pročitali, hiljadu. U Beogradu postoji 360 vrtića, na 1’160’000 stanovnika. Proporcionalno posmatrano, Hamburg dakle ima jedan vrtić na svakih 1’750 stanovnika, a Beograd na 3’225 stanovnika. Gotovo dvostruko manje.

Od ove godine, u Hamburgu je na snazi politika obaveznog mesta u vrtiću, odnosno obaveza lokalne vlasti da za svako, bukvalno svako, dete obezbedi mesto u vrtiću. Oni koji u Beogradu traže mesto u vrtiću, znaju kakav je to Sizifov posao. Za mesto je neophodno prijaviti se znatno ranije, a čak ni tada, uz brojnu papirologiju, ništa nije zagarantovano. Doduše, tu su privatni vrtići, čije cene idu i preko 250€ mesečno, iako je kvalitet usluge zaista vrhunski. Uz srpska primanja, bojim se da je to ipak „hvala, ali ne hvala“. Takođe, od 1. avgusta ove godine, boravak u vrtiću je za svu decu u Hamburgu besplatan. Ponoviću, boravak u vrtiću je za svu decu besplatan.

U Beogradu, cene dnevnog boravka dece je šarenolika, zavisno od socijalnog statusa roditelja i drugih činilaca. Puna cena je oko 13’000 dinara, a grad deo sume regresira. Tako konačna cifra dostiže oko 10’000 dinara, odnosno oko 85 €. Prosečna neto plata u Hamburgu je oko 2’000 €, a u Beogradu oko 56’000 dinara, odnosno oko 480€. Mislim da je već to dovoljno kao poređenje.

Briga o detetu je u Nemačkoj, pa tako i u Hamburgu, otišla dalje od onog deklarativnog.

Kada smo ćerku upisivali u vrtić, uprava je rekla da će se potruditi da pronađe grupu u kojoj ima dece iz Srbije, Bosne i Hercegovine ili Hrvatske, da bi se ona lakše uklopila, jer još ne govori nemački. Zamolili su nas da na parčetu papira donesemo spisak svih karakterističnih fraza na srpskom, koje mogu biti značajne za period prilagođavanja. Izrazi tipa „piški mi se“, „kaki mi se“, „gladna sam“, „žedna sam“, „šta je to?“, „ko je to?“ i tako dalje, treba da posluže njenom lakšem uklapanju, a vaspitači će naučiti te izraze da bi joj to i olakšali. U samom gradu inače postoji i niz vrtića u kojima rade vaspitači koji govore engleski, turski, italijanski, španski, portugalski, pa i srpski.

Hrana je raznovrsna i prilagođena, kako potrebama zdravog odrastanja deteta, tako i eventualnim tradicionalnim zahtevima dece i roditelja. Hamburg je kosmopolitska sredina, sa pripadnicima više desetina etničkih i verskih zajednica i vodi se računa o svim detaljima.

Napokon, prvih nekoliko nedelja, supruga će biti sa maleckom u vrtiću, onoliko dugo koliko je potrebno da se ona opusti i krene da se aktivno igra i druži sa ostalom decom. Igra i druženje neće biti veliki problem. Sam vrtić je veliko zdanje u kom svakodnevno boravi oko dve stotine mališana, podeljenih u deset grupa, zavisno pre svega od uzrasta. Iza zgrade je veliko igralište sa nizom ljuljaški, penjalica, drvenih kućica, tobogana, bazena sa peskom. Sve to je tokom letnjeg raspusta renovirano, kao što svake godine inače i rade. Zaposleni su prijatni, nasmejani, neposredni i srdačni. A zašto ne bi bili?

Briga o deci mora ići dalje od deklarativnog zalaganja.

Ona mora biti konkretna, snažna, aktivna, direktna. Dok u Srbiji porodiljama ionako mizerne dodatke sasecaju za 60%, u Hamburgu deca do svoje 18. godine dobijaju redovan mesečni dečiji dodatak. Prosečni iznos je oko 190€, vrtić je besplatan, a ako dete čuvate sami do treće godine, država vam to plaća 150€ mesečno. To zaista funkcioniše, a ljudi imaju jasnu svest o tome na šta se njihov porez troši i koji deo toga im se vraća.

U Beogradu i Srbiji uopšte čitav sistem brige o deci je urušen, ili potpuno devastiran. Osim što se u predizbornim kampanjama svi bore protiv „bele kuge“, drže decu u rukama i smeškaju se objektivima foto-aparata i kamera, u stvarnosti brige nema.

A Nemačka znate ne spada u socijalne države, poput skandinavskih. Hamburg inače ne spada u statistički najidealnije sredine za odgajanje porodice. A opet je sve to čist „Diznilend“ spram Srbije. Ko zna, možda čekaju „Beograd na vodi“, pa da tu podižu nove vrtiće…

Znam, nije smešno...

Marko Ekmedžić

Komentari

Komentari