Foto: 
CloudBuster

Demonstranti i njihov neprijatelj

U svom čuvenom eseju „Večni fašizam“, Umberto Eko navodi kao jednu od tačaka nemogućnost da se realno proceni snaga neprijatelja. On i njegovi su, kao mali, slušali kako Englezi jedu pet puta dnevno, premnogo iz ugla siromašnog Talijana, ali će svejedno biti poraženi. Slična, no ne baš ista (iako tako mnogi smatraju) ideologija „nacionalsocijalizma“ proglasila je „nižu rasu“ za najveću pretnju svojoj. No, ako je neka rasa „niža“, kako može biti pretnja „višoj“?! Tako što ćemo je proglasiti bacilom. Tu vidimo da režim, koji poseže za ovakvim oslikavanjem ljudi, osim problema kojima vodi nerealna procena mogućnosti neprijatelja stiče i korist od manipulacije zaplašenim masama.

No, nisu samo fašisti skloni ovakvim kontradiktornim viđenjima. Pre deset i više godina naslušasmo se priča o tunjavom Koštunici,  kao i priča koje su pričali isti ljudi – kako je Koštunica ubio premijera – Đinđić, doktor Zorana. Kako je neko tako tunjav mogao da organizuje političko ubistvo, zametne tragove, najzad iskoristivši pometnju koju je sam uzrokovao dospe na mesto premijera!?

Najpoznatiji primer logički loše procene neprijatelja je onaj čije ime bukvalno to znači – Satan, odnosno Neprijatelj. Kao biće čiste negacije (kako ga neki teolozi opisuju) đavo ne može postojati. Nepostojanje ne postoji. No, đavo ne deluje na našoj planeti direktno, već kroz dela zavedenih ljudi – za koje ćemo obično smatrati svoje neistomišljenike. Dakle, da bismo bili mirni moramo ukloniti one koji se razlikuju – oni šuruju sa đavolom. Ostaje samo da neko upre prstom u ove „saradnike đavola“, da ih tako ućutka, po mogućstvu uništi, a najbolje ako im uz to uzme i pokretnu imovinu.

U toku su protesti „Protiv diktature“, ili kako kažu na RTS-u (citiram) „građana nezadovoljnih rezultatima izbora“. Njihov neprijatelj je toliko jak da se oni ne smeju imenom predstaviti, jer roditelj koji izdržava te studente može imati problema. No, neprijatelj je i dovoljno slab, pa se može srušiti ulicom neposredno posle izborakoje je dobio! Međutim, ovde nije samo problem procena snaga neprijatelja, nego i procena ko je zapravo neprijatelj. Nije baš jasno je li to sam premijer-budući-predsednik, sistem koji je on stvorio, cela politička klasa ili sistem koji je ona stvorila, a koji danas postoji. Mnogi bi voleli da predstave stvari kao da je reč o ovom poslednjem. Ipak, mnogo šta se tu ne uklapa…

Protest je imao za povod objavljivanje rezultata predsedničkih izbora, činjenicu da neće biti drugog kruga. No niko nije toliko naivan da misli kako će protestovanje dovesti do novog brojanja glasova ili poništavanja ovih izbora. Zato se protestanti spremaju za sledeće izborno sučeljavanje (neki pominju Beograd). Međutim, na tim izborima mogu učestvovati samo političari – bilo da je reč onima koji su vladali pre SNS; Saši Jankoviću, navodno nezavisnom; ili samim (anti)političarima sa protesta. Bilo je već slučajeva da se iz jeftinih kožnih jakni uskače u skupa armani odela.

Ako se protestantima ogadila cela politička klasa, ako pokušavaju sa onim otporaškim „mnogo ste isti“, ako je to dakle neprijatelj, kako to da povod ne bude neki socijalni (bilo da je reč o aktu vlasti – zakonu koji umanjuje prava radnika ili penzionera, ili jednostavno aktu očajnika koji više nije mogao da izdrži pa je naudio sebi); nego je povod baš neuspeh dela te iste političke kaste, a posebno Jankovića kao njenog predstavnika, da izdejstvuje drugi krug u kojem bi se „svi ujedinili“ protiv „gospodara Vučića“?!

Ako je problem korporatizacija ove zemlje, na šta s pravom ukazuju oni levičarenju skloni, kako to da se ne iznosi kao zahtev protesta, ili barem zvanični stav, ukidanje subvencija stranom kapitalu?! Neko reče da strane firme, svi ti Koreanci, Šveđani, Nemci, Rusi, Emiraćani, treba da plaćaju naše radnike koliko plaćaju „svoje“. Ili da idu! Ako ovaj protest preraste u pokret, što nije teško predvideti (alternativa je prosto njegovo gašenje), teško da će to biti zvaničan stav. Ako i postane zvaničan stav, još teže da će biti sproveden. Setimo se Sirize...

Tačno je da je režim monopolizovao medije, posebno privatne, što stvar čini mnogo težom za rešavanje. Možda bi samo zbog toga valjalo protestovati. Ipak, nađe se i poneki „slobodni“, čitah novine gde je nekoliko strana posvećeno ovim protestima – događanjima, analizama, stavovima… I stekoh utisak da je glavni cilj da se promeni onaj kojeg će mama Merkel potapšati po nejakim plećima. Samo treba dovesti „pristojne ljude“, koji valjda zato što su isuviše pristojni nisu završili sve famoznog šestog oktobra. No, to im nije smetalo da upadaju sa dugim cevima u Narodnu banku i da u sve što vredi postave po jedan krizni štab. Da li je povratak takvih i tvoj cilj?

Ivan Vukadinović

Komentari

Komentari