Foto: 
Ilana Tamir

Agonija

Srpska nacija više ne postoji. Srpski narod je u agoniji. Država Srbija je administrativna jedinica u kojoj od institucije do institucije, od grada do grada, od regiona do regiona ne važe i ne vladaju ista pravila i zakoni.

Reč potiče od latinskog nascio ili natio, što znači roditi se. Da li je to dovoljno? Zašto bih rođenjem, jedinim činom u ljudskom životu u kojem ne učestvujem, bio pripadnik određene nacije ili naroda, a time i određen ili predodređen za ostatak života?

Definicija o naciji i narodu ima koliko i ljudskih bića, filozofskih pravaca, pravnih postulata, socioloških teorija, geografskih određenja i političkih stavova. Na pretek. Ipak, pripadnost naciji je samo osećaj pripadnosti ili ne. Iz toga zaključujem da srpska nacija više ne postoji. Postoje u Srbiji skupovi ljudskih jedinki bez zajednički definisanog cilja i, što je još dramatičnije bez zajedničkog delovanja u cilju opstanka i suživota.

Kod komšija je, uverilismo se, sasvim drugačije. Iako smo mi, Srbi izvojevali pravo na slobodu i svoju državu u vreme kada su to učinili i drugi evropski narodi, u devetnaestom veku, koncept Država – narod (État-nation) nikada nije oživeo u Srbiji. Iz objektivnih i subjektivnih razloga. Kada se moglo i trebalo, podelili smo i darivali drugima darove naše slobode, jer takvi smo i tako smo vaspitani, a kada smo uvideli grešku, pa možda i hteli, bilo je kasno, jer više nismo držali svoju sudbinu u svojim rukama.

Sa zakašnjenjem, Hrvati danas proklamuju taj koncept, na kojem im niko u Evropi neće zameriti, sem nas. Ali koga još briga za naše zamerke i stavove. Nas, ljudi okovanih u komunističke principe. U Hrvatskoj su svi Hrvati. Posedovanjem hrvatske lične karte, vi ste pripadnik hrvatskog naroda, to je činjenica i na tu temu nema više šta da se kaže. Pisali smo, ne tako davno o konceptu nacionalnih manjina, baš ovde, o tom kukavičjem jajetu koje je još sakriveno samo u srpskom gnjezdu, kao predznak šta će se dogoditi za dva meseca. I dogodilo se. Hrvatska je pravno država Hrvata i Hrvatica.

Ako se Srbi u Hrvatskoj osećaju prevarenima, ništa lakše nego da traže srpsko državljanstvo u Srbiji i da se vrate u Hrvatsku da žive kao stranci. U tom će slučaju biti tretirani kao stranci, ali Srbi. I stvari su potpuno jasne. Izuzev u nečijim glavama nedoraslim izazovima današnjice. Hrvati su se odrekli komunizma i tim gestom iz tabora gubitnika prešli u tabor pobednika.  Uradili su ono što smo mi, Srbi trebalo da uradimo još osamdesetih, da srušimo Jugoslaviju – tu srpsku tamnicu i pravno iznesemo iz države sve što smo uneli. A mi ? Mi i danas na vlasti držimo prirepke iz tog perioda, koji se čak i ne libe da vrate stilizovanu petokraku na svoju partijsku zastavu. E pa, kako sadimo, tako ćemo i žnjeti !

Istorija raslojavanja srpske nacije je duga, međutim ona se značajno ubrzava nakon Prvog Svetskog Rata i stvaranja zajedničke države južnih Slovena. Što zarad mira u kući, što pod uticajem stranih sila, svi kohezioni elementi iz perioda pod okupacijom i borbama za oslobođenje od početka devetnaestog veka do druge dekade dvadesetog se rastaču u novostvorenoj državi. Najbliži primer je Evropska Unija koja briše i negira identitet i podstiče osobenosti zasnovane na ljudskim pravima. Ista su u direktnom sukobu sa pravima naroda.

Situacija se samo pogoršala nakon Drugog Svetskog Rata i dolaska na vlast profesionalnih revolucionara sa ciljemo čuvanja vlasti po svaku cenu. U toj drugoj polovini dvadesetog veka, opet u svrhu opstanka na vlasti, zatire se sve što je autentično i tradicionalno. Prednost se daje mešanju i mešetarenju, gradu nad selom, diplomi nad znanjem, upravljanju nad radom.

Iz tog perioda, iz tog “bratskog” zagrljaja i od Judinog poljupca jedva smo izvukli živu glavu. A dočeka nas period tranzicije, u stvari period prelaska iz jednog društvenog uređenja u drugo. Sigurno najbezobzirnije doba u kome se i ona mala skupina, onaj skup pojedinaca bavi pronalaženjem ličnih rešenja. Razumljiv refleks odbrambenog mehanizma primata.

U zaključku srpska nacija, za koju tvrdim i dalje da je nema u stvarnosti, već je samo postulat onoga što treba da postoji, znači ostatak skupa jedinki koje se prepoznaju,  je u agoniji. U samrtnom ropcu. U onom stanju lagane smrti uz pomućenu svest koju karakteriše odsustvo reakcije. Najbolnija je činjenica da je organizam u svesnom stanju i da posmatra i prati, kao kamerom sa strane, sva dešavanja oko i unutar sebe.

Lekari, kojih ima proporcionalno u političkim krugovima (Parlament, razne gradske skupštine, upravni odbori…) koliko i u ordinacijama, ali i na biroima rada, pa i u odbeglištvu, u stvari u dijaspori, zanemarujući činjenicu prirodnog ozdravljenja, prisutne koliko i prirodne smrti, prepisuju čekanje za ozdravljenje.

A sigurna, lagana smrt se već nadvila nad nama.

Ima li leka? Ima. Osvešćenje. Otrežnjenje. Bunt. Buna.

Dragan Pajović

Komentari

Komentari