Foto: 
dhamha

Ah, ta deca?

Sunčana strana života je naslonjena na stvaralaštvo. I dar koji u sebi nosimo čeka da mu se otvore vrata. Kao ptica u kavezu. Gde joj nije mesto. Da se razmahne i odleprša. Jer krila nisu stvorena da budu skupljena, niti noge ukrštene. Um da se razveže, prsti dodirnu, duša da zatreperi. Svako zašto ima svoje zato.

Pored još neotkrivenog u nama ili tek naslućenog, vrhovna sposobnost leži u stvaranju onog najvrednijeg, novog života. Kod velike većine ljudi bar. I odgovornost nam je data. Da nasleđe podelimo. Zato što je život dar koji se darivanjem neguje. To je ono čega uvek ima više kada se daje. A ako se pođe od principa da nije bitno šta se kaže već šta se radi, koji se stav ima i kako se postupa i isto se prilagodi u odnosu na decu, onda bi mnogi od moralista i davaoca lekcija pali na prvom ispitu.

Od dece sve počinje i sa njima se završava. Ispunjenost za kojom tragamo ne dolazi od drugog, srodnog bića, koliko od sebe, dela sebe koji se ovaplotio u novu jedinku, koja raste i postaje jedno novo ja. A uvek samo naše dete, koliko god godina mu bilo. Tu negde, u tom procepu novog ja i dela nas se svrstava i nepoznanica koja prerasta u izuzetak. Svako malo više ja nametne detetu imperativ uspeha i sreće po svojim merilima, zaboravljajući da to drugo ja nije samo deo nas  i nekog drugog i nije ispravljač krivih Drina, magnetna igla koja nam pokazuje sever, popravni na životnom putu. Dete je svoje.

Povinujući se pravilima koja za decu ne postoje, na sreću, često ubrzavamo njihov razvoj negirajući osnovne elemente procesa. Vreme, igru i druženje. Ostavljamo to za kasnije, kao obrok koji ćemo progutati u hodu i čije negativno dejstvo osetimo kad nam organizam progovori. Deci namećemo mnogo, mislimo da ih učimo životu, mažemo ih slojevima nepotrebnog. A od njih nikad ne učimo. A imali bismo. I te kako!

Mnogo se više od dece da saznati nego što slutimo, mi odrasli koji smo zaboravili da budemo deca.

Od dece se saznaje da je svet čudo koje se svakodnevno preobraća u novim oblicima, bojama, čulima i osećajima. Da to čudo nema kraja ni početka, sve dok u nama postoji spremnost, sposobnost i dar da ga prihvatimo. Iskrenost sa kojom deca gledaju oko sebe je râvna koja vodi do Stvaraoca. Pogled dečji je odraz sveta, a što veći broj iskri u njima, šire je prostranstvo koje ih mami da veruju u čuda i spremnost da se poveri, ogoli i poveruje, ne samo u vidljivo i postojeće, nego i u ono drugo, koje osećamo a ne znamo mu ime niti oblik.

A za to vreme, mi? Decu opterećujemo. Najmanje im pružamo ono što oni žele i što im jedino treba. To osetimo kasno i za sebe i za njih. Temelj zapostavljamo, a ni na čemu dižemo kule za princeze i dvorce za prinčeve. A samo kroz nekoliko savladanih reči, opremili smo ih za sva buduća vremena.

Sa hvala i molim. Sa dobar dan i doviđenja. Sa izvoli i izvini.

Dok deca od nas očekuju razumevanje, poštovanje, iskrenost i najdragoceniji poklon, vreme koje provodimo zajedno, mi ih od malena obasipamo lažima, nepristojnošću i mentalnim aljkavostima. A dečje su oči velike. Duša je mala, ali spremna da sve primi. Kasnije se iznenadimo kada kod rođene dece prepoznamo čudovišta. Kad, kritikujući druge, vidimo da smo napravili u sopstvenoj kući mesta nekim neprepoznatljivim osobama. Kako to sledi, ono što se primeti uvek se desi kasno. Da je bilo na vreme, ispravilo  bi se.

Ali, ako znamo da kažemo detetu da je seronja ili pizda kada to jeste, da ga zato što ga volimo isprepadamo na način da nauči jednu životnu lekciju i izbegne neprestane popravne, i mi smo nešto uradili. Zato budimo iskreni prema deci, i ne samo prema njima. Prestanimo da ih lažemo i da lažemo oko sebe. Laž se pred istinom gasi kao tama izlaskom sunca. I taj novi dan je novi izazov da se ne čeka sutra, da se izbegne kukanje i zapomaganje, da se prizivaju bogovi, aždaje i ale uzdahom „Ah, ta deca!“ već da se shvati da su naša deca nezavisna ljudska bića, slobodna i samovoljna. A naš odnos prema njiima mora biti oštriji od dopustivog upravo  što su naša i što ih volimo. 

Dragan Pajović

 

Komentari

Komentari