Foto: 
autor nepoznat

Evropska Srbija po Leontiju (drugi deo)

Tako dolazimo do drugog slogana: 

„Medijski javni servis evropske Srbije"

Nije reč o „evropskom“ medijskom servisu. Znaju to građani Srbije iskustveno, jer oni plaćaju pretplatu. Doduše, građani koji putem kablovskih emitera (a ne iz etra) koriste usluge RTS-a pretplatu plaćaju dvostruko, što se godinama ostavlja kao problem regulatornim telima, i zaštitnicima potrošača, ali vratimo se temi.

Napomenuli smo da naše iskustvo nije uvek samo „naše“. Tu je duhovna matrica, ali tu su i stereotipi. Stereotipi su po Lipmanu „uprošćene, ranije usvojene predstave, koje nisu utemeljene na vlastitom iskustvu“.

Pojam „evropska Srbija“ se lepo uklapa u definiciju. Evropa jednako švedski sto, na njemu: med, mleko, pečene ševe i ostalo po želji. Eto slike (sugestije) koja kad se usvoji postaje autosugestija, odnosno naša volja koje nismo svesni a ipak nas pokreće u željenom smeru (doduše na pogrešan način).

S obzirom da sugestija „verujte“ u podsvesti blokira ranija iskustva, mi ćemo stereotip „evropska Srbija“ lako usvojiti kao svoj i zaboraviti da je to samo jedna od opcija, ali gle čuda vladajuće garniture. Ne sugerišemo, ali zarad mira u koaliciji, utisak bi bio kompletan uz šaltovanje još jednog raubovanog, ništa manje zaprljanog stereotipa „nebeske Srbije“. Ako „Srbija“ nije dovoljno onda odrednica treba da označava četiri oslonca spoljne politike (Moskva, Peking, Brisel i Vašington), znači trebalo bi da bude „evro-atlansko-azijsko-nebeska Srbija“, što bi (verujemo) zadovoljilo i „Srbija do Tokija“ opoziciju. 

Da bi Evropljani bili naši i mi njihovi potrebna je dobra komunikacija, koja podrazumeva jasan prenos misli i usklađivanje interesa na obostrano zadovoljstvo što često nije slučaj. Opet, i za bombardovanje i oduzimanje teritorije je potrebno dvoje, samim tim se dešava vid komunikacije, ali da li je to taj stepen bliskosti da ih ovako jednostrano svojatamo? 

U filmu Živka Nikolića „Čudo neviđeno“ dva kaluđera sa istog mesta posmatraju neočekivani prizor. „Što je ono oče Makarije“, pita Leontije, nudeći istovremeno dva, po njemu moguća odgovora. „Ne oče Leontije“ ( https://www.youtube.com/watch?v=wMUYPR-M3nY) samouveren je drugi odbacujući stereotipe, nudeći odgovor iz svog, ali i iz iskustva „prostog“ naroda. Leontije je pitao želeći da veruje Makarijevim očima i ponudio dva po njemu moguća odgovora, jer on želi da veruje u svoje stereotipe.

Ako nemamo iskustvo, ili ga imamo, ali blokirano podsvesnim nalogom „verujte“ nećemo daleko stići jer, postajemo prazna tabla za sadržaje koje drugi ispisuju. S obzirom da nam je duhovni orjentir zamućen, a iskustvo odsečeno postajemo plastelin za dnevno oblikovanje što se se najbolje uočava (i pojačava) sledećim sloganom:  

„Vaše je pravo da znate sve“

Jasno, pravo nam je badava jer smo izmanipulisani pa umesto istine dobijamo veru u nove stereotipe a umesto znanja dnevnu dozu propovedi. Pravo na izražavanje mišljenja, kako reče From, značajno je jedino ako smo u stanju da imamo vlastito mišljenje. Evo primera:

U februaru 2010. Godine, predsednik Tadić je najavio „apsolutnu odlučnost“ u borbi protiv organizovanog kriminala. Isto se desilo i u maju. Oktobra prošle godine, ministar unutrašnjih poslova Dačić najavljuje „odlučnu borbu protiv kriminala“. Onda Tadić rekonstrukciju Vlade pomera za januar. U januaru jedan od ove dvojice izjavljuje da niko nije zaštićen od zakona. Jezikom vere: „I poverova Avram Bogu i to mu se uračuna u pravdu“ (Post: 15,6).

Od nas se uvek očekuje da poverujemo i zadovoljimo bombastim izjavama elite koja daje sve od sebe. Ako imamo pravo da znamo sve onda tu spadaju i odgovori na mnoga „zašto“ pitanja. Zašto smo kriminalizovani? Zašto je prošli put omanulo (a očito jeste čim se najavljuje ponovo)? Jel bilo neke analize da bi znali zašto se omanulo? Jel neko uhapšen ili, daleko bilo, smenjen? Tako bi se bar stiglo do Novog zaveta gde se uz verovanje u Evanđelje traži prethodno pokajanje (Mr: 1,15).

Doduše, jeste npr izvesni Dinkić priznao da je slagao za one akcije, ali se nije pokajao. To znači da nije govorio istinu ni kad se protivio prodaji NIS-a Rusima, pravdajući to niskom prodajnom cenom koja narod ostavlja bez akcija hiljadu evra.

Tadić je obećao proizvodnju 200.000. automobila u Kragujevcu do kraja 2010.godine i to dva nova modela za koje znaju samo on i menadžment Fijata. Poverovaše glasači u priču (tri puta). Videćemo „njihovim očima“ šta će se desiti posle tog roka. Lovorike, pokajanje, izvinjenje ili svetska kriza. Šta god, „verujemo“ da ćemo imati valjanu povratnu informaciju na osnovu „prava da znamo sve“. Posle ove analize jasno je da ćemo dobiti samo sugestiju koja će prerasti u autosugestiju, odnosno novu samoobmanu kojom ćemo kompletno prekriti staru.    

Ili, izvesni Dinkić, najbolji ministar finansija na svetu biva šutnut iz vlade dan pre početka sudbonosnih pregovora sa MMF-om. Da li to u duhu najgore srpske tradicije najbolji dobija ispisnicu kad umesto najboljih na teren istrčavaju nesposobni i ulizice? Ako je naše pravo da znamo sve onda bi samo želeli da znamo, ko je ovde lud?

Umesto da se formiramo i razvijamo (deca, maloletni i punoletni) u interakciji sa sobom i okruženjem, usvajanjem novih stavova zasnovanih na znanju i razmišljanju (uz sublimaciju bioloških nagona), nama kao da se dešava nešto suprotno. Ili, kako bi to bolje objasnio From: „Pojedinac oseća da je bespomoćno uhvaćen u uzburkanom mnoštvu podataka i s patetičnim strpljenjem čeka dok stručnjaci ne otkriju šta da radi i kuda da ide“. Postajemo neurotične osobe nesposobne da misle i odupru se, vezani za medij kao lažnog čarobnog pomagača koji nam (kako uočismo) u sadejstvu sa vlašću nudi veru.

Kad nam neko previše zapovedno (ili jako manipulativno) natura svoju veru onda je to inkvizicija. Kad slepo verujemo ni u šta ne sumnjajući onda smo fanatici. RTS recept je funkcionalan i nekako sa merom.

Zgodan (na žalost) primer naših tvrdnji je Dnevnik na Dan Svetog Save, koji sve škole u Srbiji obeležavaju kao svoj praznik. Prilog o svečanosti u kojoj su sebe tražila sva deca Srbije (maloletni), roditelji, uža i šira familija, ali i pedagozi (u štrajku) krenuo je u 24.minutu ispred sporta i vremenske prognoze, dok je pobeda Novaka Đokovića u polufinalu(!?) u Melburnu stavljena na početak.

Istini za volju postoji u nama sklonost da verujemo RTS-u, od kog se mnogo toga uzima zdravo za gotovo. To su sportski rezultati, sastavi vlada i timova, vremenska prognoza, vesti iz sveta ili neposrednog okruženja, ali se odavno postavlja pitanje da li ovako gladni i mentalno razlupani možemo i smemo da im verujemo baš sve, pa još njihovim očima? Poslovica kaže da „sit gladnom ne veruje“, dok se ovde putem medijskog servisa (i ne samo njega) traži da gladni narod bezrezervno veruje sitim političarima, što još nije pretočeno u poslovicu. Doduše, postoji priča o magarcu kojeg je čovek učio da gladuje, taman kad ga je naučio toj veštini magarac je uginuo.

Nadali smo se da su prošla vremena kad se jurišalo na TV Bastilju, vremena kad rent-a kar filozof, Danijel Šifer, zauzima pola dnevnika, dok pola Srbije stoji na ulicama sa kanisterima, citaretama i devizama dok ih u  vestima nema. Bilo je vremena kad cela Srbija lupa u šta stigne dok Dnevnik traje. Ili vremena kad objektivni RTS nije prikazivao kolone prognanih i izbeglih iz Republike Srpske Krajine ili Kosova i Metohije, bojeći se (valjda) da ne pretera sa objektivnošću.

U vremenu sveopšteg retuširanja i fotošopovanja stvarnosti mnogi požele da žive u Srbiji iz informativnog programa RTS-a, a nas iz godine u godinu sve manje. Isto tako je i Sidni Kraford izjavila da bi volela da izgleda kao Sidni sa reklame, ali neda joj se.   

Pomalo arogantni savremeni mislilac kome se ne mogu osporiti rezultati, Edvard de Bono, naglašava da „osnovno obrazovanje uguši dve trećine potencijala za razmišljanje, a fakultet preostalu trećinu“. Ovo bi značilo da za devalvaciju umnih sposobnosti medijima nije ostalo ništa. Čemu onda zakasnelo naprezanje regulatornog tela? Zato, ako u nametnutoj jednosmernoj medijskoj komunikaciji (zaslepljivanju) zaboravimo da postoje „i vera i nevera s razlogom“ ostaje nam da budemo strpljivi, platimo pretplatu verujući u vlast i regulatorna tela. Oni će umesto nas odrediti šta je propaganda, a šta pravo na informaciju, šta je pravo na privatnost, šta nas ugrožava ili nam ometa razvoj.

Ako se samo malo trgnemo primetićemo da u sunovraćenoj Srbiji jedino razvoj medijskih manipulacija, birokratije i korupcije idu veoma dobro - bez okopavanja, sa dozom simboličnog talasanja naravno.

Radosav Lazić




 

Komentari

Komentari