Foto: 
TonG FotoArt

Hej, Sloveni

Možda me je, priznajem, teško shvatiti u nekim momentima... A možda to samo tako izgleda, ne znam. U svakom slučaju, nisam ni luđa, ni čudnija od bilo koje osobe koju svakodnevno čovek sreće.

Da li je za razumevanje ljudi potrebno znanje ili je dovoljno hteti? Koliko je potrebno da bi se u tome uspelo? Razumevanje, ne znači i prihvatanje po svaku cenu, niti opravdavanje ili osuđivanje, nego, jednostavno, prosto – razumeti, sagledati stvari sa više strana, staviti se u poziciju druge osobe...

Nisam ni jugonostalgična. Ne bi bilo fer pričati nešto o državi koje se slabo  sećam, tim pre što moja sećanja i uspomene na nju se ne poklapaju sa pričama onih koji tvrde da je to bio period izuzetnog blagostanja. U redu, postoje dokazi za to, u vidu kuća, stanova, uspomena sa putovanja i svega onoga što mi danas ne možemo priuštiti našoj deci.

Kažem da je se slabo sećam, jer ja, konkretno, nisam iskusila neko blagostanje tog perioda, ali se sećam da nam mnoge stvari nisu bile strane. Iako nisam stigla da proputujem uzduž i popreko tadašnju državu, kao što su to mogli, recimo, moji roditelji, ipak mi reči, mesta, reke i drugi pojmovi nisu bili strani. Jednostavno, to je Jugoslavija, naša država.

Znala sam da je pravilno reći da si srećan, ali ako bi ko rekao da je sretan, nije bio problem. Važna je emocija, tj.suština. Učili smo i ćirilicu i latinicu, bez razlike, iako smo znali da je naše nacionalno pismo, ovo prvo, ali niko nije pravio problem i kad se piše  latinicom. Zašto bi, kad su oba pisma ravnopravna?

U čitankama su bili tekstovi na raznim dijalektima, na makedonskom i slovenačkom jeziku; najduža reka je bila Sava, ali se za Sutjesku i Neretvu moralo znati, kao i za fabrike, banje, pećine, lečilišta, odmarališta... Himna, grb i zastava, kao državna obeležja morala su se poštovati kao što se poštuje najveća svetinja.

Imalo je još mnogo stvari u toj federaciji, manje ili više dobrih, a imalo je, istini za volju, i onih drugih, zbog kojih je sve puklo i zbog kojih je danas veoma važno da li si srećan ili sretan i da li pišeš ćirilicom ili latinicom.

Šta je izazvalo genetsku modifikaciju kod pojedinih naroda pa preko noći nisu Srbi-ne znam. Odjednom, postalo je bitno što Vuk Karadžić nosi fes na glavi dok reformiše srpski jezik, nesumnjiv dokaz da prepisuje iz rečnika bošnjačkog jezika, koji je stariji od srpskog, a nije zanemarljiva činjenica ni da je crnogorski, kao dijalekt srpskog jezika, postao zvanični jezik!

Savu je, u geografskim podacima, zamenila Morava; granice su se pomerile, ali i jedna i druga teku istim stazama. Neretva i Sutjeska, takođe, samo što svoje žrtve one znaju i ne broje po nacionalnosti i veri... Zastave se lako cepaju, pale...

Naša deca, pri kraju osnovnog školovanja, ne mogu da povežu Miljacku i Sarajevo, Neretvu i Mostar, niti da odrede gde je Bari u odnosu na Bar, a o Triglavu da ne govorimo; a ni deca iz drugih nezavisnih država, nastalih raspadom SFRJ, sigurno ne znaju gde su Morava, Vardar, niti da preko Drine žive normalni ljudi koji govore istim jezikom kao i oni. Ljudi, sa kojima imaju mnogo zajedničkog, sviđalo im se ili ne.

Hej, Sloveni, zar nije sve ovo pomalo tužno?

Komentari

Komentari