Igračka – plačka
Foto: 
Stefano Corso

Igračka – plačka

Sreća naša: imamo dve parade u svega nekoliko nedelja. U slučaju prve, Parade ponosa, reč se nekako više upotrebljava posprdno, pljuvački – zašto oni „paradiraju“? Čime se oni to ponose?

Uistinu; čak i sami akteri svesni su tog blago pežorativnog prizvuka, pa radije govore o „Prajdu“.
Parada ponosa je lepršava manifestacija puna duginih boja, igranja simbolima, nejasnih i nedefinisanih uloga. Karakteriše je (kod nas, doduše, dosta stidljiva) katarzična karnevalska atmosfera. Po tome, Prajd podseća na pokladne povorke krcate maskiranim učesnicima, seksualizovanim igrokazima, detroniranjem autoriteta. U većini evropskih kultura jednom, ili nekoliko puta godišnje odigravaju se ovakve javne predstave – obično pred početak dugotrajnih postova (i kod nas su se vekovima proslavljale fašanke, kraj mesojeđa, poklade). Ovi dani su krajnja tačka perioda slobode, oblapornosti i ekstaze; njihov smisao je u svojevrsnoj pohvali telesnom uživanju, životu i radosti. Čovek, međutim ima i drugačiju stranu  i stoga su potrebni i periodi samodricanja, uzvišene i samotne askeze.

Parada ponosa, međutim, ima sasvim jasnu poruku – poštovanje ljudskih prava i potreba svih ljudi, kakve god oni seksualne orijentacije bili. Problem u komunikaciji nastaje verovatno stoga što se samo jedan aspekt ljudskosti – seksualnost, seksualna orijentacija – uzima kao model za razlikovanje „dobrih“ i „loših“ ljudskih bića, a to je nepravedno i nerazumno. Zato mi se čini da imaju smisla poruke pripadnicima LGBT populacije – učinite i nešto drugo, uključite se u širu sliku. Borite se za svoju slobodu i na drugi način, pokažite da je seksualna orijentacija samo jedan od elemenata vaših, nesumnjivo bogatih, vrednih i zanimljivih ličnosti. Verovatno je ovo, za sada, utopija u zemlji u kojoj se, od prekjuče, kao simbol otpora slavi nesmajnik koji je utrčao na stadion i u kameru povikao: „Vučiću, pederu!“
Koliko god da imam simpatija za LGBT pokret, mislim da mu nedostaje osećaj za realnost, praktičnost i – hajde da kažemo – harizma. I budale moraju da shvate da su pederi i lezbejke – ljudi; na LGBT aktivistima je, na žalost, da se za to postaraju.

Danas  su ulice Beograda neprohodne iz drugog razloga. Dolazi nam, onako usput, samodržac Putin, pa se u njegovu čast organizuje Vojna parada. Ne kaže se to izričito, ali se, dabome, podrazumeva. Vojna oprema, za koju se pričalo da je pretopljena dok su Ameri držali „Sartid“, već danima se dovlači na Ušće, avioni tutnje nad našim glavama, tenkovi rovaše nekvalitetan asfalt.

Premijeru Vučiću se mora priznati jedno: on razume važnost političkih, nacionalnih, identitetskih simbola. Koliko je razuman i vešt u njihovoj upotrebi – to je već drugo pitanje. Čini se da mali Alek, očekujući velikog ruskog međedoljupca, vidi sebe kao kakvog veštog ekvilibristu, mudraca, kakvog Miloša Obrenovića dvadeset prvog veka, koji nepogrešivo balansira između Istoka i Zapada. I šta nudi Putinu? Simbole odanosti – spomenik caru Nikolaju i demonstraciju tobožnje vojne sile; i jedno i drugo nemaju druge do znakovne vrednosti. Putinu će biti jako milo. Evropskoj uniji će biti nemilo. Kakve će biti ekonomske posledice, i kakve će konkretne aktivnosti u pogledu gosudarstvene i ine saradnje spram Rusije Vučić preduzeti, to ćemo da vidimo.

Za običan svet, međutim, Vojna parada ima i drugo značenje. Ona je inverzija Parade ponosa, reetabliranje, obnavljanje „pravih“  vrednosti, prirodnih, podrazumevanih uloga. Vojna parada je demonstracija maskuline kulture, sile, penetrativnosti, snage, hrabrosti; „ona da rađa, on da brani“. Ona u prvi plan ističe vrednosti za koje mnogi misle da nam danas nedostaju; poštovanje autoriteta i hijerarhije, ozbiljnost, fizičku spremnost, snagu. Ona je u punom smislu slavljenje atributa koji krase pravog muškarca, junaka, patriotu.

Problem je u tome, međutim, što je na ovom prostoru patriotizam neraskidivo vezan sa pretenzijom prema novim teritorijama, sa ponižavajućim i često mržnjom nabijenim odnosom prema drugim nacijama, sa navijačkim strastima, patvorenom i ritualističkom religioznošću, sa homofobijom, ksenofobijom, nacionalizmom, mizoginijom.

Problem je u tome što naš duševni premijer, otkako je stupio na vlast, čupa kose i krši ruke zbog nezavidne situacije u kojoj nam se država, u finansijskom smislu, nalazi, ali za ovo će nonšalantno da odreši kesu.

On razume da gladnom narodu treba baciti kosku nacionalne strasti; naročito onima koji su se pitali koliko su to novca tačno „guzičari“, koji bi, eto, da „paradiraju“ ispumpali iz budžeta, uzeli od majki i trudnica (koje je Siniša Mali več davno pre toga – bar u Beogradu - ojadio, ako se sećate, uzgred budi rečeno). Pa, za ovakav povod, možda neće ni da pitaju kol’ko košta.

Koliko košta nacionalni, vojni, muški ponos?

Koliko košta - neka košta.
Kad je bal, nek je oficirski.

Ima nas, međutim , dovoljno koji brundanje aviona i tenkova doživljavamo kao podsećanje na krah te „nacionalno svesne“, maskulinizovane, drčne, siledžijske, nerealne politike. Bilo bi dobro da Vučić bude svestan da igranje simbolima i buđenje emocija nije naivna rabota.

Da ne bude posle – igračka – plačka.

Iva Radović

Komentari

Komentari