Foto: 
MemoryCatcher

Izbori sa druge strane reflektora

Ne morate da pogađate dva puta ko se nalazi na drugoj strani – narod. Teško je pratiti puls naroda, pošto skoro da se i ne oseća. Stiče se utisak da smo u kolektivnoj dubokoj komi, priključeni na aparate gde pokoja linijica i led diodica daje znak da smo prisutni. Ruka je već odavno naučena na olovku i listić, po automatizmu. Zaokružićemo dobro poznat broj, a onda ćemo se vratiti kući bez ikakvog osećaja. Niko se neće setiti da pogleda svoje stare ili decu u oči, ne bi li pronašao neki izraz koji će ga naterati da se zamisli nad svojom odlukom da podrži neki sistem koji će mu sutra u jednom potezu izbrisati roditelja kao da nije ni postojao, a dete mu upropastiti tako da ostane bez posla, škole, na ulici, ili da se oda kriminalu ili najgorim porocima jer će, uistinu, biti sve gore u ovoj zemlji. Postoji i veliki broj nezainteresovanih za politička dešavanja u Srbiji. Njih bismo delom mogli opravdati isključivo ako su u pitanju aktivni ljudi koji svojim znanjem i veštinama doprinose ostalim sferama čiji je razvoj i te kako potreban, ukoliko nešto stvaraju ili se bore da nam na druge načine Srbija postane lepše mesto za život. Nažalost, o takvim ljudima mediji ne pišu.

To su ljudi iz oblasti kulture, sporta (u pitanju su u narodu nepopularni, pa čak i nepoznati sportovi u kojima imamo svetske prvake čije је ime poznato u onim zemljama gde su ti sportovi veoma popularni i praćeni), ali i nauke, posebno ovih dana iz IT sfere i robotike. Ti ljudi imaju želju da budu medijski praćeni, a to bi u našoj zemlji značilo da moraju da kukaju, mole i da obijaju pragove raznih medijskih kuća bez uspeha, a najčešće za to nemaju vremena budući da predano rade i stalno se trude da nam osvetlaju obraz u inostranstvu, a da mi to i ne znamo. Mada je većina nezainteresovanih totalno inertna, ne radi, ne bori se, ne stvara i ne doprinosi ni na koji način ni sebi, pa ni narodu. Među njima je veliki procenat omladine.

Penzioneri su posebna priča. Uobrazili su da se nalaze na nekoj vrsti odmora i čini se kao da su jedva čekali da isključe svoje ganglije. Ono njihovo igranje šaha na Kalemegdanu ili sakupljanje i slanje fiskalnih računa za nagradnu igru pre deluje kao neki hedonizam, bahatost i bezobrazluk nego kao staračka bezbrižnost. Njihova deca i unuci u dilemi, ako uopšte i jesu, povodom političkih dešavanja u Srbiji neće pronaći od njih odgovor i zdravorazumsko poimanje stvari, što bi u neku ruku predstavljalo paradoks obzirom da su oni ipak živeli u više režima povodom kojih bi mogli dati neki sud i povući liniju između prošlih i sadašnjih vremena. Ali njih je baš briga. Oni su podržavali ili glasali za te režime, prvo živeći u Titovom deluks komunizmu, potom grcajući devedesetih, manje-više dvehiljaditih, jedva čekajući penziju, kao da će ih ona nekom magijom izvući i postaviti iznad svih dešavanja. Verovatno će, ne želeći da priznaju sramotu koju osećaju povodom svojih postupaka u prošlosti, pokušati da se operu kroz savete: „Radi i samo radi!” ili „Snađi se!”

Oni penzioneri koji se ne mogu pohvaliti pristojnom penzijom i koji se muče da se prehrane i plate račune možda neće biti dovoljno artikulisani da daju neko objašnjenje ili izraze bunt, ali su svakako zaslužili da ih potomci pogledaju u oči i da razmisle o tome u kakvoj zemlji živimo. Oni koji će izaći na izbore i tako nas uvesti u još veći čemer i jad predstavljaju većinom zatupljenu masu predvođenu botokomunistima, potom ostrašćeni žutomrsci koji su za vreme vladavine žutih ostali masovno bez posla, visokih pozicija i čije su firme tada zatvorene i koji traže svaku priliku da proliju žutu krv i da ih satru, makar glasali za totalno pogrešne ljude koji će im sasvim izvesno upropastiti život, osim ako se ne učlane u vladajuću stranku,sve malobrojniji žutaći koji će pomoći da jedna od pedeset nijansi žute ipak pređe cenzus i ostrašćeni desničari koji će svojim glasovima blago otkotrljati vojvodu na rang listi. Sada vam je verovatno jasno kakva kaša šljama će nam odlučiti sudbinu u naredne četiri godine. Lako je glasati ili ne glasati. Najbolje bi bilo da počnemo nešto da stvaramo i da se borimo – da se osvestimo sa druge strane reflektora!

Radmila Stolić

Komentari

Komentari