Foto: 
autor nepoznat

Kakva muzika, takva država

U Platonovo poimanje muzike „Kakva muzika, takva država“ niko nema razloga da sumnja, jednako koliko nisu ni čudne, ni neprihvatljive reči Marije Antoanete: „Ako narod nema hleba, neka jede kolače“. Posebno ako živi u Srbiji, kolevci turbo-folka, koji je nastao i razvijao se ne samo kao muzički pravac, već i kao način života, koji je ništa drugo do puko preživljavanje s ’lebom, ili bez ’leba.

Pođimo od dobrog – istorije i tradicije. Ne samo Srbiju, već i čitav Balkan muzički određuju, a to nam je i osnovna posebnost, nepravilni ritmovi. Zbog toga je naša izvorna muzika prava egzotika van balkanskih prostora i možda bismo danas od toga ubirali samo umetničke plodove da se u nepravilnom ritmu ne razvija i naša sudbina na ovoj, kolokvijalno nazvanoj, raskrsnici svih svetskih puteva.

Pređimo na loše – sadašnjost, a kanda i budućnost. Turbo-folk nas je u ritmu najvećih hitova njegovih perjanica, „Dvesta na sat“ i „Kao kamikaza“, zakucao kroz užas devedesetih u horor dvehiljaditih. Kao da nije bilo dovoljno to što nas sa malih ekrana svakodnevno vrebaju protagonisti estradnog miljea, iznova nameračeni da se razračunaju sa našim čulom sluha; od običnih pevaljki i pevača oni su prerasli u džet-set, VIP ličnosti, gospodu, osobe od javnog značaja. Imaoce mišljenja. Možda to i ne bi bio problem, da njihovo mišljenje nije dobilo mandat da postane reper za normalnost u ovoj zemlji.

Svaki demanti ove tvrdnje pada u vodu pred sledećom činjenicom: Jelena Karleuša je rekla da je narod gladan, a da se Milomir Marić prodao; tj Jelena Karleuša je rekla istinu, koju niko ne sme izgovori. Doista, pomenuta pevačica je imala svojih pet minuta slave u emisiji gore pomenutog gospodina, u koju je pozvana da bi govorila o fenomenu popularnosti takmičenja „Zvezde Granda“. Nakon što se izborila za reč u pravom rvačkom obračunu sa svojom koleginicom, koju je proslavio hit „Koka-kola, Marlboro, Suzuki“, Karleuša je osula paljbu o tome koliko je narod gladan i prisiljen da gleda takmičenja za prvi mikrofon turbo-folk scene, a koliko su se i oni, nekada vredni pažnje i divljenja zbog slobode govora, prodali za šaku dinara, i time izgovorila ono što niko u Srbiji pred kamerama nema hrabosti da kaže – istinu. Stvarno, svaka joj čast!

Nas neka je sramota.
Volela bih da sam jedna od onih koja može da kaže „Zaista nemam ništa protiv Karleuše, ali...“, ali ja nisam jedan od „ALI-idiota“. Zaista, imam mnogo protiv osobe koju su proslavile recitaljke poput „Dahćem i šapćem“, „Napravi mi sina pod svetlima kazina“ i „Dolari, marke, lire ti vire...“. Imam mnogo protiv nekoga ko je od devojke sina mafije postao supruga uspešnog fudbalera, čime je sebi obezbedio pravo da danas drži moralne pridike. Imam, naravno, jer je i taj neko jedan od vinovnika ludila, koje nas je sa dvesta na sat zakucalo u dno, odakle  – sva je prilika – ne možemo i ne umemo da pobegnemo.

Zato treba da nas bude sramota.

Sve i da ne slušamo Karleušine pesme, Karleuša je jedina koja govori u naše ime. Sve i da ne gledamo „Zvezde Granda“, članovi skarednog žirija tog ponižavajućeg takmičenja jedini su pokrenuli raspravu o tome zašto smo zatrovani virusom turbo-folka. Sve i da znamo sve grehe Milomira Marića i „najsrećnije televizije“, jedino je jedna narodna pevačica, poznata i po pesmi „Krimi rad“, imala hrabrosti da mu saspe istinu u lice. Mi nismo menjali kanal. Sve i da nismo pratili spornu emisiju, trovali smo se. Nečim drugim. Sličnim. Istim. I ćutali smo.

Zato, sramn nas bilo!
U odsustvu Jelene Karleuše, koja bi sve ovo otpevala i napisala bolje od mene, zaključiću da je narod, koji je pristao na ovakvu muziku, dakle državu, zaslužio da bude gladan. U zemlji Marića logično je da najglasnija bude jedna Karleuša.

Ili - što bi rekla Karleušina ljuta rivalka iz Marićevog studija: „To je život, to nije reklama, nikom nije lepše nego nama“.

Ako vam se ne sviđa, promenite kanal.

I jedite kolače...      

Komentari

Komentari