Foto: 
Adrian Smith

Klackalica

Oktobar je. Hladan i kišovit. Ulazimo u nedelju koja je posvećena deci i njihovim pravima, zagarantovanim raznim Konvencijama sa svih strana sveta. Da, da, veliki je ovaj svet koji se neprestano menja i unapređuje. Svaki dan proklamuje neke vrednosti i slovom i primerom.

Na trgovima širom Srbije obeležava se ta, takozvana, Dečja nedelja, a ta mala, nevina stvorenja učestvuju u svemu tome, uglavnom kostimirana, jer je način obeležavanja takav da nam stavlja do znanja da je deci potrebna igra, radost, smeh... Lepo je to, na momenat isključiti se, i zajedno sa njima biti dete.

A šta su, ustvari, dečja prava? Koja im je suština? Zbog čega se toliko insistira na njima? Ko ih ugrožava? Ko ih brani, a ko ih tumači i na koji način?... I još mnogo pitanja se nameće. Logično.

Radeći sa decom jedno vreme i razmatrajući ovu temu, došla sam do zaključka da deca, zapravo, ne znaju ništa o svojim pravima. Ne znaju čak ni šta znači imati neko pravo, zato što se time bave ljudi nestručni za tu oblast, koristeći literaturu koja forsira polovični koncept – postojanje prava bez njihove protivteže, a to su obaveze. Izbor literature na tu temu je oskudan, a i svodi se na prodaju i profit kao krajnji cilj.

Prava deteta su ista kao i prava svakog čoveka. Razlika je u nijansama, zbog psiho-fizičkog razvoja, dok deca ne dostignu granicu zrelosti gde se tretiraju kao potpuno pravno i poslovno sposobna lica.

Pravo na život je osnovno ljudsko pravo i važi za sve; deca, takođe, imaju pravo na nasleđivanje, zaštitu zdravlja, ili bilo koje drugo pravo iz domena ljudskih prava, a u nekim slučajevima, prava stiču i pre rođenja. Ukoliko je neko od ovih prava ugroženo ili prekršeno, nadležne institucije su dužne da reaguju i prekršioca kazne. Teorija kaže tako, a praksa?

U praksi, deca i ne znaju da nabroje svoja prava, jedino im je na umu da niko ne sme da ih bije! Toliko o tome. Ne sviđa im se što imaju pravo da idu u školu, a osnovna škola ustvari i nije pravo nego obaveza. O njoj govorim kao o pravu jedino kad je romska populacija u pitanju, tj. njen veći deo.

Iz ovakvog načina shvatanja i bavljena problematikom, koji je veoma površan, proizilazi da deca imaju samo prava, a nijednu obavezu, i da su roditelji i porodica oni koji ugrožavaju njihova prava, pa se dešava da, ako viknete na dete, ono stane ispred vas i krene sa pričom koju je naučilo u školi, a neretko i dušebrižnici reaguju kod nadležnih, što povlači drastične posledice po roditelja.

Sa druge strane, imamo situaciju gde roditelji, zaista, zlostavljaju svoju decu na najrazličitije i najmorbidnije načine, pa ne budu ni otkriveni a kamoli kažnjeni. Paradoksalno, zar ne?

A šta rade svi oni koji su najžešći borci za dečja prava? Jednostavno, ne rade ništa ili rade vrlo malo, koliko da se forma ispuni. I u Srbiji a i u svetu. Na rečima su svi jaki, to nije problem, ispuniće se rubrike i na televizijama i u štampi, a u realnosti, škole i dalje neće imati pijaću vodu, putevi će biti neobezbeđeni, cigančići će prositi po ulicama umesto da idu u školu, a neka deca će raditi za firme kao što je Armani i njemu slični, neka skupljati ostatke hrane iza emigranata da bi preživela, a neka deca će primeniti naučeno i odvažno stati ispred roditelja i reći: „Nemaš pravo da vičeš na mene, prijaviću te“.

Komentari

Komentari