Foto: 
Eric Shepers

Oj, Srbijo, među seksualnim različitostima

Kontejneri su postali, odavno, mesto koje pruža mogućnost preživljavanja. Nekima izbor, nekim sudbina;  nekome otpad, nekome blago. Ljudska prava i njihova zaštita odavno su u kontejnerima i na deponijama. Vraćaju nam se u novom, recikliranom obliku, pogodnijem za manipulativnu primenu. Našminkana, doterana, uvlače se u sve institucije, čineći ih savremenijim i po meri velikog, bogatog sveta koji ne štedi novac za njihovo širenje.

Bez velike muke prešla su brda Balkana i počela da niču umesto šljiva, malina, kulture, školstva, sudstva… Čak nezavisnije od svih institucija. Poslednja linija odbrane ostala je porodica ili ono što se porodicom  može nazvati, a uz nju, ostaci onoga što se nekad zvalo škola, tj. mesto gde pošalješ dete da bi tamo dobilo obrazovanje koje će mu omogućiti da jednog dana od njega živi; deo puta odrastanja i razvoja bića zvanog čovek.

Možda su najnovija dešavanja i reforme deo sazrevanja jedne nacije. Ovo stanovište definitivno bi potvrdili oni za čije propagiranje su uzeli pare i vode agresivne kampanje, pozivajući se na ljudska prava, sa površnim poznavanjem suštine istih. Delokrug im je jasno određen od strane mentora, samo treba da slušaju i rade kako im se kaže.

Ne čudi, s obzirom na činjenicu da se svaka koncepcija okrenula naopačke i da su prava svih koji su u manjini, prešla u teror i diktaturu i da reč diskriminacija dobija sve širu upotrebu. Ne poričem postojanje ove pojave, ali neke kategorije stanovništva se same diskriminišu zbog  ponašanja koje same biraju. I baš zato što im je sve dozvoljeno, što su zaštićeni, dovode druge u situaciju da moraju da vode računa o načinu kako im nazovu dobar dan, jer ako im se ne svidi, njihovo pravo je ugroženo.

Upitnik o uniformama je obišao škole, upotpunjen preporukama ministra. Cilj je eliminisanje socijalnih razlika među decom. Nazadno, površno i retrogradno stanovište, kome je suština pranje novca preko džepova roditelja.

Uporedo sa tim upitnikom, pojavio se program o seksualnom vaspitanju decu, čiji je cilj, zvanično sprečavanje seksualnog nasilja, a na duže staze gledano, poštovanje ljudskih prava. Ne polazi mi za rukom da shvatim vezu između tih pojava, niti postoje dokazi da seksualna edukacija sprečava seksualno nasilje, a još manje vidim zašto svi koji se bore za različitost, ne žele da shvate da biti različit znači imati mišljenje suprotno njihovom?

Seskualno obrazovanje, vaspitanje, svejedno, neophodno je u školama, ali u smislu zdravstvenog vaspitanja. Potrebno je edukovati decu na svim nivoima i uz pomoć stručnjaka, ali ne i zbunjivati ih, a uvođenjem predloženog programa u vrtiće definitivno bi se to desilo, pa na dalekosežne posledice ne bismo morali dugo da čekamo, jer se već porodica svela na najnebezbednije  mesto za život deteta; porodica koja se trudi da od deteta ne stvori dekadentnu osobu, dok su problematične porodice predmet pružanja pomoći, zaštite, razumevanja…

Sa jedne strane imamo seksualno obrazovanje dece koja nisu ušla u pubertet i na čiju psihu neke stvari mogu da deluju zaista traumatično, dok im je, sa druge strane, zagarantovano pravo na igru. Seks, definitvno nije igra. Bajke, princeze, viteštvo, postalo je predmet ismevanja, a ono što detinjstvo čini takvim kakvim je, ustupilo bi mesto nečemu što pripada svetu odraslih. Ko je, u ovom slučaju, pedofil? Država koja to forsira!

Starije osnovce kojima je potrebna edukacija na ovom polju, opet, u određenoj meri, stavili bi u uniforme, prvi znak diktature. Zašto se tu ne poštuje različitost, pa uniformu neka nosi ko želi?

Protiv ovakvih “prava” pobunili su se o prosvetni radnici,koji su očekivali konstruktivnu reformu školstva koja bi podrazumevala negovanje kulture, maternjeg jezika a ne reformu u kojoj će i sami povremeno preispitivati svoje seksualno opredeljenje i o tome podnositi izveštaj nadležnima. Ko z na, možda jednog dana ne budu podobni za rad sa decom, baš zbog toga što su heteroseksualci, jer ni ovako trudnica, žena sa decom, bez dece, udata, neudata, nije podobna za bilo koje zaposlenje, kao ni samohrani očevi, oni koji neguju bolesnu suprugu, nadniče, boreći se da prežive.

Različitost je poželjna, inspirativna, ali ona prava različitost između koje treba podvući crtu i odvojiti je od nastranosti, dekadentnosti i graničnih poremećaja ličnosti.

Komentari

Komentari