Raskol između zakona i njegove primjene: Forma je bitna, suština i nije tako važna ...

Nije moguće da prođe jedan dan, a da se ne pomene zakon, pravda, pravičnost i svi drugi pojmovi odnosno sinonimi vezani za vladavinu prava i demokratiju, kako u svakodnevnici ljudi tako i u sredstvima informisanja. Ad hoc, od događaja do događaja koji probudi javnost i uzburka emocije građana u većoj ili manjoj mjeri, aktualizira se određeni pravni/društveni problem (maloljetnička delikvencija, vršnjačko nasilje, sigurnost u saobraćaju, korupcija...) nakon čega neki drugi problem potiskuje u drugi plan ovaj prvi i tako u krug. Bitno je zadovoljiti formu, a suštine i nije toliko bitna. Sve je u okvirima zakona, zadovoljeni su svi zakonski uslovi... Kada se raspravlja o skoro svim društevnim problemima, počev od onih najvažnijih za sve nas kao što su: korupcije, transformacija vlasništva i privatizacija, zapošljavanje u javne/državne službe...pa sve do onih manje važnih problema u lokalnoj zajednici, ponavlja se sve isto: „Sve je u skladu sa zakonom.“ U takvoj konstalaciji odnosa, neko ko nije upućen pomislio bi da je sve uređeno, harmonizirano, raspoređeno, planirano, organizovano...

Dakle, ako promatramo konkretan društveni problem npr. problem korupcije, nije više bitno da li u određenom društvu postoji korupcioni model ponašanja prilikom ostvarivanja određenih prava, ili da li je u skladu sa zakonom utvrđena individualna krivična odgovornost, već je puno bitnije da su procedure formalne prirode za svaku eventualnu prijavu zadovoljene, pri čemu je suština problema sasvim irelevantna. Nije bitno da li je neka XY osoba suštinski nevina/kriva za određene nezakonite radnje, odnosno nezakonite aktivnosti generalno, već je puno bitnije, ili isključivo bitno, da je cjelokupno postupanje upakovano u „procesno ruho“ i da je „nešto“ urađeno po tom pitanju, kako ne bi niko mogao prigovoriti da se nije postupalo, ili nešto radilo, u vezi određenog pravnog/društvenog problema. Identična je situacija kada su u pitanju i neki drugi veoma važni aspekti ljudskog djelovanja i egzistencije s obzirom da je fokus interesovanja i pažnje uglavnom usmjeren na zadovoljenje određenih procedura. Krajnji zaključak: „Sve je u skladu sa zakonom.“ Previše je pravnih/društvenih problema koji po svojoj prirodi i izuzetno negativnim posljedičnim refleksijama zavređuju pažnju u našem društvu, državi kao i regionu.

Slijedom navedenog, suština i nije bitna jer se priroda stvari „utopi“ u procedure koje su puno bitnije. Ukoliko analiziramo oficijelne statistike i analitičke izvještaje o prisutnosti kriminaliteta, posebno krivičnih djela korupcije, organizovanog kriminaliteta, uvjerićemo se da i nije zapravo situacija tako zabrinjavajuća (npr. broj osuđujućih presuda). Međutim, međunarodni nezavisni izvori konstantno upozoravaju na jako loše stanje, te potrebu hitnih intervencija u cilju unapređenja trenutnog stanja kao i potrebu otklanjanja određenih uzroka, odnosno njihovog dejstva koji neposredno ili posredno utiču na nastanak. Takođe, ukoliko se tome doda i neujednačena sudska praksa, ili različito shvatanje i tumačenje određenih standarda dokazivanja kao osnov za različito postupanje u odnosu na isti pravni standard odnosno pravno pitanje, onda je evidentno da imamo problem koji neposredno razara državu i društvo. Slična je situacija kada je u pitanju različito shvatanje i tumačenje materijalnih i procesnih odredbi krivične prirode, koje za posljedicu ima različite pravne formulacije odnosno kvalifikacije.

S jedne strane imamo uslovno rečeno zadovoljene procedure, a s druge strane imamo haos u stvarnom životu. Potpuno je jasno da raskol između zakona i njegove primjene svakako odgovara onima koji zbog ovakog odnosa profitiraju. Nije sporno da su propisane procedure nezaobilazne kao takve, ali se ni u kom slučaju ne smije zanemarivati suština, ili priroda krivične stvari. Sve dok budu primarno bitne procedure, a ne i suština, imaćemo situaciju da će brojni krivični slučajevi završavati neuspjehom, a efikasna borba protiv kriminaliteta biće samo iluzija. Na kraju krajeva, odredbe zakona nisu „sveto slovo“ tako da nemamo opravdanje za pasivnost u smislu nepreduzimanja odgovarajućih intervencija i inicijativa usmjerenih u smjeru potrebnih izmjena i dopuna zakona. Određeno zakonsko rješenje materijalne, ili procesne prirode koje ne zadovoljava realne potrebe i očekivanja mora neminovno biti kritički preispitano.

Nečinjenje ili pasivnost je saglasnost sa postojećim, ili podrška postojećem, trenutnom...ako ne činimo, nemamo pravo da se nadamo boljem...

Doc. dr Sadmir Karović