Foto: 
Aaron Hockley

Ravnopravnost i njen negativ

Prođe taj famozni  8. mart, dan kad se u znak ravnopravnosti polova pokupuje gomila ruža i ostalih sitnica, uglavnom od strane muške populacije. Koliko poklon tog dana znači, individulana je stvar i za onog kome je namenjen i za onog ko poklanja.

Ravnopravnost je osetljiva tema, a naročito po pitanju muško-ženskih odnosa,  a još ako se doda malo ulja na vatru od stane onih koji uvek nađu način da prilično velike svote novca operu, onda tema postaje ne samo „gorući problem“ nego se širi dalje...i dalje... i tako u nedogled, banalizujući pitanje ravnopravnosti i jednakosti, jer se isto, u krajnjoj liniji, svodi na jednakost ljudi, gde ne možemo govoriti, pritom, samo o muškarcima i ženama.

Ustavi proklamuju jednakost svih građana, najopštije rečeno, jer normalna, savremena država ne može postojati  ukoliko diskriminiše nekog po bilo kom osnovu. Uglavnom, svi moraju imati jednake šanse i jednaka prava, kao i mogućnosti za njihovo ostvarenje. Ustav Srbije po tom pitanju, mogao bi se smatrati demokratskim. Formalno.

Praktično, stvari stoje drugačije, jer je mnogo kategorija ljudi kojima nisu omogućeni uslovi koji bi bili prilagođeni njihovim potrebama, čime se dovode u situaciju da se osećaju diskriminisano. Nezavisno od pola, naravno.

Konkretno, govorim o invalidima, o deci sa posebnim potrebama i svim onim ljudima koji su na neki način, osuđeni na ostanak u kući, što ima negativne posledice po njih, na prvom mestu, a posle i po celo društvo.

Malo je neočekivano da na fakultetima i drugim javnim mestima, ne postoji prilaz za invalide, što u startu onemogućava njihovo normalno funkcionisanje, pa su upućeni na druge ljude i zavisni od njihove pomoći. Neretko, odustaju od školovanja koje bi im pomoglo u svakom smislu, i tako ostaju uskraćeni za druženje, izlaske, obrazovanje, mogućnost zaposlenja, a drušvo ostaje uskraćeno za potencijalne stručnjake i korisne članove.

Personalni asistenti, kojima je predviđeno mesto u školama, ne postoje, ili to uglavnom bude jedan od roditelja, što je, opet, greška. Roditelj treba da sarađuje, ali ljudi koji su obučeni i školovani za određeno zanimanje treba da rade taj posao.

Sa druge strane, za mnoge ljude invaliditet ili bilo koja druga vrsta hendikepa, predstavlja nešto što zbunjuje i izaziva neku vrstu straha, zato što smo nedovoljno upoznati sa tim, a što se može smatrati nedostatkom opšteg obrazovanja na kome se toliko insistira.

Zdravstveni sistem, počev od državnog vrha, pa do lekara u ambulantama, nije pripremljen  da ovaj deo posla uradi kako treba, kao ni bilo koji drugi segment socijalne zaštite. Problem počinje, opet od prilaza za invalide, a onda se postavlja pitanje fondova koji bi finansirali lečenje, operacije, makar onih koji boluju od retkih bolesti; zatim, psihološke podrške i pomoći članovima porodice.

Uloga medija je, u normalnim okolnostima, od ključnog značaja, pored uloge škole, kad je u pitanju edukacija. Kod nas toga nema, jer mediji neće propratiti gostovanje pisca u nekoj školi, u okviru humanitarne akcije bilo kog tipa, zato što to nije zanimljiv medijski događaj, jer nema pevaljki, starleta, narko dilera, a narodu su potrebni događaji te vrste.

I pre nego što počnemo da iskazujemo svoje nezadovoljstvo nebitnim stvarima, da pravimo filozofiju od tog  jednog dana u godini, pogledajmo ovaj snimak i budimo iskreni prema sebi, svojim lepšim ili jačim polovinama, svejedno, i shvatimo da se ravnopravnost ne zasniva na pisanom Zakonu, nego na onom koji nosimo u sebi, svom vaspitanju i da svet ne postoji samo zbog muškaraca ili žena, zdravih ili bolesnih, pametnih ili glupih, nego zbog svih nas.

https://www.facebook.com/milicaknezevic93/videos/10206053304191809/ https://www.facebook.com/hashtag/obrazovanjezasve?source=feed_text&story...

Komentari

Komentari