Foto: 
autor nepoznat

Socijalna zaštita ili socijalna policija

Srbija stari. Mnoge statistike pokazuju da se prosek godina pomera na 45, a šta to znači? Znači da smo zemlja penzionera. Znači da se sve manje parova odlučuje na drugo dete, a neki ni na prvo. U razloge je glupo ulaziti. I pored kuknjave velikog vođe(malim slovima, namerno), i pored kukumavki nadobudnih muških glava koje propagiraju rađanje, a nisu za to biološki sposobni i kunu žene koje idu na abortuse, nazivajuči ih kojekakvim imenima, pa i čedomorkama, deca se rađaju sve manje. Moderno je roditi i posle se sa detetom šepuriti, moderno za stralete i narikače koje su dobro unovčile svoje atribute, ali ta moda se ne odnosi na prosečnu srpsku ženu, onu koja ustaje u šest, radi u supermarketu ili fabrici i nema kome dete da ostavi na čuvanje, jer su vrtići preskupi za njenu platicu sa kojom jedva može da podmiri lošu ishranu i račune. Za dete potrebno je mnogo novca. Iako se "veliki" busao da će da odreši kesu, od toga ništa ili vrlo jadno. Ali, nije to tema moje jadikovke...

Da li ste zapazili da najviše dece imaju romkinje, sirotinja? Da li ste primetili da decu može da rodi neka tamo narkomanka, a ne može žena koja izgara i čezne, a zdrava je i prava. Neplodnost se raširila među Srbima kao pošast. Mnogo je parova na čekanju za veštačku oplodnju ili neke druge zahvate. Mnogo je parova bez nade... Mnoga su ognjišta pusta, jer se loza nikada neće nastaviti i to ne izborom, već nuždom.

I kada parovi prođu sve krugove pakla da dobiju svoje čedo, a to se ne desi, odluče se na usvajanje. A tek je to u ovoj zemnlji najteži put po trnju. Retko do usvojenja dolazi. Zašto? Zašto, ako znamo da se deca, sada, po novim Zakonima o Zaštiti Deteta, oduzimaju biološkim roditeljima na angro. Dovoljno je da komšija anonimno prijavi da je dete zaplakalo i eto socijalaca na vratima, neretko sa policijom, odvode dete kao da je dečje plakanje nenormalna pojava, kao da se dece plačem ne oglašavaju i kad su besna, ljuta, kada su pala, kada im nije kupljena omiljena igračka. Dece pune ustanove za zbrinjavanje. Ko je jednom zakoračio u dom za nezbrinutu decu, vuče traume ceo život. A parovi opet bez prava da dobiju svoje parče sreće.

Za usvojenje potrebno je prvo pribaviti gomilu papira: izvod iz matične knjige rođenih, venčanih, državljanstvo, fotokopija lične karte, dokaz da lice nije osuđivano, kažnjavano, dokaz o prihodima, o imovinskom stanju. 

Druga faza je procena opšte podobnosti potencijalnih usvojitelja: svaki član ovog multidisciplinarnog tima stručnjaka sagledava ono što su propisani standardi za procenu partnera: njihova lična svojstva, motivaciju za usvojenje, i druge elemente koji su relevantni za procenu podobnosti. Značajne teme o kojima se razgovara, između ostalog se odnose i na njihovo detinjstvo. Jer, veoma je važno da se parovi "konfrontiraju" sa tim delom svog ličnog razvoja, da bi znali sa kakvim iskustvom kreću u roditeljstvo koje je malo složenije i izazovnije nego biološko.  

Treća faza se završava odlukom o podobnosti i unošenjem podataka u registar.

Četvrta faza je faza čekanja, jer kada usvojitelji uđu u registar, oni nisu stekli nikakvo pravo da će u određenom roku realizovati usvojenje, kako to često doživljavaju, već je samo potvrđeno da po zakonu imaju mogućnost da usvoje dete.

U ovim pravilnicima jasno stoji da usvojitelji mogu biti neki podobniji parovi iz inostranstva! Čitam I ne verujem svojim očima. Kako su ti timovi "stručnjaka" došli do ovog zaključka. Kako jedno dete rođeno u Srbiji, može biti bolje odgajano u stranoj kulturi? Novci. Novci, poštovani Srbi, sve se vrti oko para, pa I mala, a dragocena budućnost Srbije.

Kroz "neprobojne" kordone socijalne zaštite dece lako se provlače marginalni likovi, a poštene porodice kukaju za oduzetom decom. Marginalci ne prezaju ni od čega, nemaju papire, nemaju čime dete ni da hrane, a kamoli da oblače, a što imaju troše na alkohol I drogu, ali zato lažu bez premca. Onda od tih istih socijalaca dobiju još I novčanu pomoć, jer su, tobož, materijalno ugroženi, a trude se da očuvaju porodicu. I ko tu trpi? Deca, jedino deca I uvek deca. Zanemarena, oduzeta, prodata, otuđena… Ali, ko njih pita kada timovi stručnjaka znaju bolje, oni su tu da deca budu nesrećna, jer je to u dečjem interesu. Kakva farsa od sistema.

Rado na ovu farsu nadovezujem još jednu. Pojam hraniteljstva. Dotični hranitelji dobijaju lepe pare od države da čuvaju tu oduzetu decu. Pa se nameće pitanje, zašto te pare ne bi dobile porodice od kojih je dete oduzeto, a oduzeto je zbog nemaštine, ne zlostavljanja. Paradoksalno!

Tako se decom trguje. Nemam drugi izraz, a tražim ga već izvesno vreme. Trguje se ljudskom srećom I nesrećom, onom najvećom I najsvetijom. Američke dive usvajaju decu svih boja da im se slažu uz haljine, a naše porodice plaču ili što nemaju svoje, ili što ne mogu da usvoje tuđe. Jedino se socijalci snalaze u ovom mulju, njima je sve jedno, samo da se okreće, da se para vrti, jer za burgiju ovde nema potrebe.

Jadna si Srbijo. Jadna I po starim I po novim zakonima. Sada se pelene kupuju za babe I dede, a kmeče jedino dušebrižnici, oni od kojih je sve ovo I počelo.  

Komentari

Komentari