Foto: 
Sram nas bilo!!!

Sram nas bilo!!!

Drage kolege, profesori, nastavnici, učitelji, prosvetari... Zar ćemo ovako stvarno nešto postići? Zar ikada jesmo, na ovaj ili onaj način? Nije sve u novcu. Pljuju nas godinama unazad. Kako ništa ne radimo, kako se tri meseca godišnje odmaramo, a primamo platu, kako smo bahati, alavi, kako tražimo leba preko pogače.

Primorani smo da pohađamo predavanja na ovu ili onu temu, ali ono što je zajedničko za sve njih, jeste ta konstantna tendencija da deci bude bolje, da budu bolji, da steknu bolje obrazovanje, razvijaju moralne vrednosti. I sve to zajedno, ne uzdizanjem dece i ne tako što ćemo podsticati njihove dobre navike i osobine, nego tako što ćemo se posrati po svojim. Ono što je nekad činilo dobrog profesora sada se svrstava pod 'baksuz', 'idiot', 'matori kompleksaš', 'konzervativac'...

Jedna gospođa, prosvetni radnik u penziji, došla je na ideju da se kolektivno organizujemo, napravimo učionicu na otvorenom, pozovemo gospodina ministra i bliske mu dupelisce i održimo jedan najobičniji čas, sa svojim kolegama kao učenicima. Kolege bi imale zadatak da se ponašaju upravo onako kako se deca ponašaju na jednom prosečnom školskom času. Dakle, dragi prosvetari, pripremite krede, gumice, duvaljke, papiriće i dođite na javni čas.

Dok profesor bude pisao po tabli, dozvoljeno vam je da ga gađate gumicama, da mrvite krede na i ispod klupa, da bacate papirne aviončiće, udarate jedni druge, naglas se smejete, jedete, pijete, žvaćete žvaku, zalepite je na stolicu, ulazite i izlazite kad vam se ćefne, da igrate igrice, razgovarate preko mobilnog, slušate muziku, da glasno pričate, psujete, podrigujete, prdite, podignete noge na klupu. Molim vas samo, bez cigareta i alkohola, jer to, bar ne još uvek, nije dozvoljeno. Slobodni ste da na svakih pet minuta pitate da izađete u toalet, bez obzira što vam to ne predstavlja potrebu, nego beg od dosade. I naravno, da izađete bez obzira da li ste dozvolu dobili ili ne. A dosadno vam je. Jednostavno priznajte.

Profesor će doneti video snimke, fotografije, odštampane tekstove, zanimljivosti, činjenice, šarene laže i bombone na poklon, ali, drage kolege, vama će i dalje biti dosadno. Ni u jednom trenutku nemojte zaboraviti da niste vi ti koji su krivi za dosadu. Samo je jedan jedini krivac. Profesor. Normalno. Dobio si keca? Profesor je nesposoban čak i da te motiviše. Na klupi si urezao imena cele svoje uže i šire familije, zašto? Jer profesor nije kadar čak ni da privuče tvoju pažnju na jedan jedini minut. I ko je kriv za to? I kako je moguće da jedan fakultetski obrazovan čovek nije u stanju da se izbori sa tim na jedan racionalan, pedagoškim znanjem potkovan način?

Drugi deo plana, bio bi roditeljski sastanak. Kolege kao očevi, majke, i jedni i drugi. Rečeno nam je da se u razgovor sa roditeljima treba upustiti oprezno, sa blagim osmehom, ne ističući mane deteta, ma koliki problem to isto dete predstavlja za svoju okolinu, vršnjake, kvalitet održavanja časa. Znači, izbegavati 'gospodine, vaše sin je razbio prozor, opsovao razrednog starešinu, pobegao sa časa, upisao ocenu, istukao prvaka, urlao, tukao se...' Ne, nikako. Dakle, 'dobar dan, kako ste, jeste li dobro, kako kod kuće, vaše dete je divno, možda bi ponekad trebalo da porazgovarate sa njim, naravno, samo ako imate vremena za svoje roditeljske obaveze,  znate, pre neki dan je davio jednog dečaka iz drugog dva, ali evo, roditelji javljaju da će se mali fizički oporaviti, a možda čak i ne bude psihičkih posledica, sve u svemu, vaše dete je apsolutno divno, fantastično, fenomenalno i zato molim vas, bez obzira što je danas četvrtak, a dan otvorenih vrata, to jest, sastanci sa roditeljima organizuju se utorkom, slobodno dođite, vaše dete je divno...'

A onda bi kolege-roditelji počeli da ubeđuju kako to prosto nije moguće, da ta priča koju pričaš nema mnogo veze sa realnošću, postavljaće ti pitanja na koja u svakom trenutku moraš imati precizno osmišljen odgovor. I nije mi jasno, lepo mi žena kaže da je dete kod kuće znalo sve. Mislim, šta ja uopšte hoću??? Trebalo bi da me bude sram! I jeste! Da znate da jeste! Sramota me što sam ovo što jesam i što ne pustim ovu decu da postanu raspuštena banda, da budu ono što im zakon već uveliko dozvoljava i podržava ih u tome.

A gospoda iz Nemanjine neka sede u svojim udobnim foteljama i diktiraju nam pravila, moranja i obaveze, ovi koji u životu nisu kročili iza katedre neka nam objasne kako bi obrada, utvrđivanje i provera trebalo da izgledaju, a mi ćemo se naravno povinovati njihovim odlukama, naređenjima, nerealnim očekivanjima. A imamo izbora, nije da ga nema. 'ili radi kako ti je rečeno ili kupi prnje i idi'. Ako to nije izbor, onda stvarno ne znam šta jeste! Profesori, nastavnici, učitelji! Sram nas bilo!

Bojana Ćebić Miletić

Komentari

Komentari