Foto: 
Gabriele Negri

Teška, strana reč - izbeglica

Te godine sam pošla u četvrti razred. Imala sam ranac kupljen na buvljaku, zajedno sa sveskama i pernicom punom HB olovki i bojica pazarenih kod Rumuna-švercera, koje su mogle da požive jedino do prvog oštrenja rezačem. Imalo se nešto više novca nego prethodnih godina, obeleženih bedom i inflacijom, pa je u školi proradila đačka kuhinja. Kao i ostaloj deci, do tada rasloj na sendvičima sa parizerom ili pekmezom ponetim od kuće, i meni su roditelji uplaćivali obrok na tom mestu. Bio je neki kasni septembar, jeli smo prazne kifle i pili jogurt iz limenih šolja, poređani u besprekornom redu uz visoke stolove, na kojima su bila urezana imena naših prethodnika iz nekih srećnijih generacija. Jovan i Mladen su posle kratkog koškanja počeli da se gađaju pecivom. Zazvečale su šolje, a onda je „zazvonio“ i glas učiteljice. Jasno se sećam kako im je, u jednom zamahu, zalepila po šamar, usput uzvikujući: „Sram vas bilo!!! Deca iz Knina gladuju, a vi se gađate hlebom!“. Jovanove bistre, smeđe oči zaiskrile su od suza, a Mladenovi bucmasti obrazi crveneli su se kao bulka. U uglu đačke kuhinje sa kiflom u jednoj, a šoljom jogurta u drugoj ruci stajala je mršava devojčica crne kose u ružičastoj haljini. Imala je mašnu u kosi, u boji haljine, i guste šiške, koje su joj upadale u oči. Gledala je u svoj doručak, praveći se da ne primećuje tuču drugara i da ne čuje reči učiteljice. Zvala se Aleksandra. Zvali smo je „izbeglica“. Tog septembra došla je u naše odeljenje, nakon što je nepunih mesec dana ranije izbegla iz Krajine. Bila je iz Knina. Nije dugo ostala sa nama. Ubrzo je otišla nekud, a mi smo je kasnije, tek ponekad spominjali imitirajući njen naglasak i meko „š“ u nekim čudnim, nama do tada nepoznatim rečima.

U osmi razred pošla sam tri meseca po završetku bombardovanja 1999.godine. Razredna nam je na prvom času saopštila da smo dobili dve nove drugarice. Te godine sa nama su učile Ivana i Jelena. Bile su s Kosova. I one su bile izbeglice. Zvali smo ih Kosovarke. Pamtim ih kao dve stidljive devojčice, koje su se neverovatno ličile – da li zbog toga što su zaista bile fizički slične, ili zato što su uvek nosile istu odeću i istovetne frizure, ni danas ne znam da kažem. Jelena je bila Ivanina senka. Kada se Ivana smejala, osmehivala se i ona. Kada je Ivana ćutala, ni ona nije progovorala. Ako bi Ivana nešto rekla, ona bi možda, tiho, nešto dodala. Bili smo već pred maturu kada smo saznali da nisu bliznakinje i da je Jelena, premda godinu dana mlađa, na neki volšeban način završila u odeljenju sa svojom starijom sestrom i svima nama. Kada su saznale da sam ćerka vojnog lica, ispričale su mi da je njihov tata policajac, da su sa Kosova izbegli kada se on sa jedinicom povlačio u Srbiju. Da je tata bio ranjen i da imaju mlađeg brata Slobodana, koji je ime dobio po Miloševiću.  Po tatinoj želji.

Dvadeset i kusur godina kasnije živim u zemlji, u kojoj Srbe iz Krajine još uvek zovemo izbeglicama. Tu sudbinu dele i oni odbegli s Kosova, mada ih pojedini zovu još i Kosovarima, neretko i Šiptarima. Za administraciju oni su privremeno raseljeni, za sistem – integrisani. Za medije – izbegli i prognani. Za nas –oni, čije sudbine ne bismo delili.
Ovih dana navršava se dvadeset i dve godine od pada Krajine i progona više od dve stotine hiljada Srba nakon hrvatske vojne operacije „Oluja“. U isto vreme, javnost se bavi i pitanjem unutrašnjeg dijaloga, na koji je u nameri da uskori konačno rešenje problema (ne)zavinosti Kosova pozvao predsednik države. Dok posmatram arhivske snimke kolona izbeglica u medijskim izveštajima o godišnjici „Oluje“ pitam se gde li je među njima bila Aleksandra iz mog četvrtog-četiri. Razmišljajući o Kosovu pitam se kako na njega danas gledaju Ivana i Jelena iz osmog-četiri.

Kao i njih tri, ja danas imam tridesetdve godine. Od Jugoslavije, baš kao i one, najjasnije pamtim rat. Od Kosova – Kosovski ciklus epskih pesama i izbeglice u kolonama. Pamtim i da nam je isti čovek tada, kao i ovih dana, nešto poručivao sa televizijskih ekrana. Mi smo porasle, on je ostario, ali nismo se pomerili nikuda. On sa starog mesta, a mi iza nebrojeno puta pomeranih granica. Zato ne mogu, a da se ovih dana ne zapitam, gde su Aleksandra, Jelena i Ivana. Šta god da rade, gde god da su otišle, znam da se u Knin, odnosno na Kosovo sigurno nisu vratile, kao i da nema tog sećanja i nema tog dijaloga koji bi promenio moje najkraće i najtačnije sećanje o njima. Ono staje u jednu reč.

Izbeglica.

Komentari

Komentari