Foto: 
Surian Soosay

Za vaskrsenje raspetog novinarstva

Novinarstvo je, kažu, jedna od najzanimljivijih  karijera u svakom smislu. Biti novinar nije lako. Biti dobar novinar je zaista teško, iako se tako ne čini naprvi pogled.

Kao i svaki drugi posao, zahteva predanost, posvećenost, veštinu svojstvene toj oblasti i pre svega, savesnost, jer novinar nije onaj koji uradi ntervju, slika se sa poznatim ličnostima i cirkuliše isključivo u svetu glamura, obaveštavajući nas šta ima novo na modnim pistama i ostalim, manje ili više, (ne)bitnim stvarima.

Mogućnost da kao novinar neko utiče na tuđe živote, deluje kao izazov. Ustvari, i jeste izazov, a to, samo pokazuje, koliko su mediji moćni. Kako će neko iskoristiti tu mogućnost, zavisi od ličnosti samog novinara a i okruženja, ciljne grupe čitalaca, mentaliteta ljudi, a svako bira onu oblast u novinarstvu koja mu najviše odgovara. Naravno, uslov je da onome ko sebe naziva novinarom, zna za ovu činjenicu.

Poslednjih decenija je sve, a novinarstvo naročito, u službi ovoga ili onoga. Na prvom mestu, režima, koji god da je. Oduvek je bilo tako, ali godine raspleta i godine zapleta, pomrsile su konce, pa smo došli u situaciju da umesto prave informacije i pravih ljudi koji će izneti istinu, imamo suštu suprotnost. Novinar nije onaj koji se bori za istinu, niti su novine izvor pravih informacija; novinari se i dalje trude da imaju „dobru“  vest koja će zaintrigirati javnost, a novine urednike čiji je cilj prodaja, isključivo.

„Dobra vest“  shvaćena u smislu intriga i spletki, novinarstvo i ljude koji se istinski njom bave, dovela je na krst i prepustila na nemilost. Profesionalnu i ljudsku, a zatim i na nemilost urednika čijoj volji se ti ljudi ne povinuju.

Svako ko se školovao za to zanimanje, zna da su greške moguće, kao i u svakom poslu, ali se neke ne praštaju, isto kao što znaju da je praksa iskakanja iz kontejnera  modernih novinara ispod časti i dostojanstva profesije.

Kako je došlo do toga da ljudi žive za crne hronike u dnevnoj štampi? Kako je došlo do toga da novinari od nečije smrti prave senzaciju koja će im povećati prodaju i podići čitanost? Gde je tu profesionalna etika, gde je bilo kakav osećaj ljudskosti, a gde je mera i osećaj za javni moral, u momentu kad naslovnu stranu krase naslovi i fotografije pornografskog sadržaja? Da li se malo razmisli, pre objavljivanja i širenja neke informacije, kako će ona uticati na osobe o kojima se piše, naročito ako su svesni da su sami izmislili priču koju potpisuju svojim imenom i prezimenom?

Sa druge strane, imamo pripadnike iste profesije koji se bore protiv kvazi novinarstva i zalažu se za vraćanje dostojanstva novnama, novinarima a ujedno i nama koji te novine čitamo. Da, takvi su razapeti na krst, takođe, i dele sudbinu svog poziva, koji nikad nije niže pao nego sad.

Na te ljude treba obratiti pažnju i na ono što oni imaju da kažu. Treba im pružiti podršku, jer oni se bore za vaskrsenje novinarstva raspetog između režima, mafije i naroda koji  novinare gleda kao u „oči sveta“.

Komentari

Komentari