Kulturnu politiku kreiraju političari koji ne razlikuju kulturu od estrade i, što je najgore, kao doktori nauka za svoje pomoćnike i gradske ministre biraju cvećare i metaloglodače...
Učenje o seksu nije inovativnost, unapređenje ili kvalitetna reforma školstva. Nepotrebno je svoditi nešto što je normalno i svojstveno ljudskoj vrsti na neprikladan nivo i to kroz filter prosvete.
Problem u toj plemenitoj vještini nastaje onda kada prekrše zaveštanja na koja poziva ideal jednog intelektualca, tj. kada on počne formirati stavove i mišljenja prema nekom drugom uokvirenom stajalištu na kome počiva neki interes.
Salonci ne mare za narod, niti za državu, niti za život uopšte, već za titule i funkcije, za fotelje i seminare, putovanja o tuđem trošku i tako dalje. Oni su birokrate u najgorem smislu, gori od onih Kafkinih likova iz „Tvrđave“...
Uporedo sa tim upitnikom, pojavio se program o seksualnom vaspitanju decu, čiji je cilj, zvanično sprečavanje seksualnog nasilja, a na duže staze gledano, poštovanje ljudskih prava.
Svako društvo je podijeljeno na klase. Dijeli se prema raznim kriterijima: prema stepenu obrazovanja, obavljanja profesije, ili nekih općeprihvaćenih stavova prema kojima se određuje vrijednost pojedinca. Svako društvo smatra i uvažava učene ljude i one koji prema njihovim pogledima više doprinose općim i suštinskim progresom društva. Takva hijerarhija nije pogrešna, ali da li se pojedinac može “precijeniti” i njegova društvena uloga “prenaglasiti”? Može, ukoliko taj pojedinac ne preuzima na sebe posao učešća u progresu društva.