Foto: 
Daniele

Evropska unija ubija lagano. Ali sigurno!

 

U dobroj trilerskoj režiji, hladna ubilačka mašina, zvana EU, ostavlja brojne leševe na svom putu. Ne mareći za ljudske živote, izuzev deklarativno, usvaja propise i norme koji dovode građane ove nadnacionalne strukture pred svršen čin i krajnji greh, dizanja ruke na sebe. Savršen zločin. Bez svedoka, bez oružja i bez motiva. Ili ipak?

Poljoprivrednici Francuske umiru tiho. Tri stotine (300) samoubistava godišnje, skoro jedno dnevno, prazne polja ove nekada ponosne seljačke zemlje. Nestaju najizdržljiviji kroz vreme, ali neprilagodljivi novonastalom scenariju, pred naletom kancelarijskih vojnika koji u svojim igraonicama u Briselu, za mesečnu platu ne manju od 5000€ jednim klikom, potezom, odlukom, pravilom i nametnutom normom obustave višestolećnu ljubav prema zemlji, rad, uzgajanje, brigu i uskrate budućnost generacijama.

A to se dešava u Francuskoj. Zemlji osnivaču ovog saveza koji je vremenom menjao imena i danas ga znamo kao Evropska Unija. Samoubistva su brojna, ne samo u poljoprivrednom, privatnom sektoru, već i u društvenom, u poštama Francuske, u avijaciji i telekomunikacionom sektoru itd. Svuda gde se država odrekla svojih ingerencija i iste preuzela briselska administracija, običan čovek, u borbi za svoju svakodnevnicu ostaje uskraćen za osnovna prava, lišen dostojanstva, srozan do golog opstanka i stavljen na žrtvenik globalizaciji, toj modernoj višeglavoj aždaji koja se hrani ljudskim dušama i telima.

Ni u drugim zemljama Evropske unije situacija nije bolja. Svakako, mediji, kao prateći vokali jednog pripremljenog procesa destrukcije i u službi najplatežnijeg, izbegavaju stvarne teme i narode zamajavaju nedostižnim ciljevima, zarazom zvanom čekanje i pratiocem zvanim promene, koje će u liku novog partijskog lidera i u obliku sledeće izborne kampanje doneti dugoočekivano poboljšanje.

A šta tek reći za Srbiju?

Šta da očekuje srpski seljak ili radnik, preduzetnik ili naučnik u dramskoj tragediji u kojoj su najbolje uloge već odavno podeljene i za potrebe predstave očekuje se dolazak nekoliko statista? Na zapadu se za takve koristi izraz, korisne budale.

Nenaviknuti na način i ritam rada zapadnoevropskih država, nepodobni istorijski, kultorološki, verski i vezani poluvekovnim nasleđem za utopijsku komunističku religiju, možemo samo da zamislimo tektonske poremećaje koje bi pristupanje Srbije Evropskoj uniji unelo u svakodnevnicu. Sva dovitljivost, maštovitost i snalažljivost srpska bi se raspršila pred hladnim slovom normi i pravila zasnovanih na principima dobiti i održivosti sistema kao takvog, čije postojanje još istorijski nije nametnuto, niti je dovoljno proučeno.

Stoga je neophodno, na političkoj sceni Srbije u previranju, prepoznati aktere čiji je cilj odvođenje Srbije tom stranputicom zvanom Evropska unija, bili oni kandidati vladajuće obećajne stranke ili oponenti režimu sa identičnim ciljem ali drugim sredstvima. Aleksandri ili Saše. Šija ili vrat. Jer, nije reč o čoveku, o stranci, partiji ili organizaciji, građanskoj ili sektaškoj strukturi, reč je o opstanku jedne kulture i nacije. Srpske. Na vekovnom prostoru. I bez daljih kompromisa čiju ponižavajuću stvarnost osećamo, ali bez duha empatije koji je ostao zazidan u kule obećanja i ne dozvoljava nam da se solidarišemo sa bližnjima, pa i drugima, koji isto preživljavaju ova mutna vremena.

Nije francuski seljak, ili neki drugi koji je odlučio da sebi oduzme život, sigurno podržao akciju svojih političkih lidera koji su devedesetih zabadali nos u balkansko blatište. Sva nesreća naroda i leži u činjenici da ih sistem obilato laže, manipuliše i koristi u svoje svrhe. Zato je vreme da se osmisle nove političke strukture. Ne ove sa nacionalnim pridevima koje vode anacionalnu politiku, već organizacije evropskih širina i razmera u cilju jačanja nacionalnih identiteta, kultura i bogatstava. Kao pandani multinacionalnim kompanijama i čuvari vekovnih nasleđa.

Svaki je narod poseban, kao i individue, i vredan postojanja.Svojim uzdizanjem podiže stepen opšteg napretka. Mi, Evropljani, imamo zadatak da se najzad ujedinimo, ali ne u nekoj interesno-trgovačkoj formi tipa Evropska unija, već u obliku koji odgovara uzajamnom poštovanju, istorijskim činjenicama i zajedničkom interesu opstanka na prostoru koji savremeni varvari spremaju da osvoje. Interes svakog seljaka Evrope je ostanak i opstanak na svojoj zemlji i mogućnost pristojnog života od plodova rada i ulaganja. A tako je i sa radnicima i službenicima, sa preduzetnicima i studentima itd. Svako, pre svega žudi sa pristojnim i dostojanstvenim životom po meri čoveka. A trenutna mera u Evropskoj uniji je ljudski život koji se kroji usvajanjem pravilnika u interesu svete dobiti i nadnacionalnih korporacija.

Svedoci ovih zločina smo mi, tihi i nemi. Oružje je sistem, Evropska unija, diktatima i zakonima. Motiv je uništenje, vekovnog i vrednosnog, u korist jeftinog i prolaznog.

Dragan Pajović

 

Komentari

Komentari