Foto: 
Fe Ilya

Opstanak ili nestanak

Nameće nam se činjenica da kao država nemamo drugog cilja izuzev da pristupimo savezu evropskih država, EU. Taj stav trenutno zastupa većina građana Srbije iako je za tako važno i sudbonosno pitanje najmerodavnije referendumsko izjašnjavanje, mnogo više od medijske kampanje ili volje i namere čelnika države koji su u datom momentu dobili mandat da upravljaju državnim poslovima na određeno vreme.

U prilog pomenutom stavu idu mnogobrojni argumenti. Od jasnih i činjeničnih da smo deo evropske kulture, da smo okruženi zemljama EU, da smo prirodni deo te velike porodice, da smo i u prošlosti i pomoć i znanja dobijali i sticali od današnjih zemalja EU, do pravno-poslovnih o izvozno-uvoznoj povezanosti, velikom broju građana Srbije koji već žive u zemljama EU, finansijskih aranžmana i pregršt socijalnih i pravnih normi koje bi unapredile srpsku državu, pa sve do zakulisanih i obskurnih o pristupanju jednom savezu sa idejom da izvučemo maksimum materijalne koristi.

Svi razlozi imaju  svoje za i protiv. Pitanje koje treba sebi da postavimo je drugačije. Da li pristupanje EU treba i može da bude cilj jedne države ili je samo korak, etapa? Može li cilj da se svede na negaciju sebe i raslojavanje jedne države u mnoštvu drugih (već preživljeno sa Jugoslavijom)? Pitanje je opstanka ili nestanka koji nam preti kakogod, zato što EU ne može da promeni nas, već samo da uokviri naše odnose sa drugima.

Pristupanje savezu evropskih država, bilo kako da se on zvao je imalo smisla i sadržaja šesdesetih godina prošlog veka. Tada je Srbija već bila deo jedne višenacionalne strukture i kao takva je u još veću nadnacionalnu strukturu mogla da unesesvoje perspektivne kapacitete, preobrati i modernizuje svoju privredu  i pored tržišnih zakona, započne najsušstveniju reformu koja je Srbiji potrebna, reformu svesti.

Međutim, od trenutka veštačkog stvaranja nacija i naroda na prostorima bivše SFRJ šesdesetih, pa preko komunističkog otimanja teritorija Srbiji, sedamdesetih stvaranjem nekakvih autonomnih pokrajina, Srbija u podređenom položaju unutar strukture u koju je unela sve svoje posebnosti više nije imala šanse da se ravnopravno takmiči sa ostalim elementima zajednice.

I osamdesetih se još mogla korigovati ta situacija i pristupanjem savezu evropskih država izbegao bi se sunovrat devedesetih i što je još bitnije, zauzele bi se dobre startne pozicije u društvu evropskih naroda. Ta prilika je,  kako znamo propuštena i umesto da budemo prvi, a mogli smo, zbacivanjem komunizma, mi smo danas poslednji. A ironija sudbine nam se ceri u lice. Baš oni koji su čuvali neprikosnovenost samoupravnog socijalizma danas mašu šarenom lažom EU. Tada je pristupanje evropskom savezu bilo pitanje izbora, a danas je to pitanje opstanka. To što smo dovedeni  u situaciju da biramo između dva zla samo govori da u greškama iz prošlosti nismo izvukli ni jednu pouku.

Ponašali smo se kao cvrčci i godinama skakutali, pevali i igrali, uspavani zapadnjačkim kreditima i anastezirani komunističkim opijatima. I danas to radimo budzašto.  Dok su zajednice ljudi kojima sada stremimo radile i stvarale, borile se za socijalna i politička prava na ulicama u štrajkovima, u sukobu sa vlastima i kapitalom, mi smo sve to posmatrali sa strane. Danas su oni te izborene pobede, žrtve svojih ulaganja i života uneli u principe i zakone zajedničke nadnacionalne strukture kao opšta dostignuća.

Smatram za nemoralno pristupanje jednom savezu zarad opstanka i još nemoralnije definisanje istog ciljem jedne države. Ali o moralu u srpskoj politici je izlišno disertovati.  I redovno mi se u tim slučajevima nameće poređenje o odnosima koji vladaju u određenim zajednicama prema nekim značajnim datumima. Posebno o 8. Martu i 1. Maju. Komunistička frazeologija i scenografija je od tih datuma napravila sprdanje i još danas se tim principom građani povode. Dok u zemljama kojima Srbija teži da pristupi ti dani služe da se masovno izađe na ulice i obznane i pokrenu zahtevi koji su istorijski vezani za te dane, borba žena za svoja prava, borba radnika za svoja prava, u Srbiji, kao cvrčci, kao da su svi problemi odavno već  rešeni,  tih dana se masovno  jede, pije, slavi. Šta se slavi? Koju smo mi to pobedu izvojevali za žene ili radnike pa je slavimo? Na kojim barikadama danas stoje srpske žene i srpski radnici? Na barikadama seksističke uslovljenosti za jedne i nemaštine za druge.

Sa druge strane, EU kojoj težimo je u jeku identitarne krize. Mi to ne vidimo jer smo u takvu krizu upali još davne 1918. I čak i zaboravili da se od tada samo rastačemo i raslojavamo. Postala je deo naše prirodei  svest o njoj se u vremenu izgubila. I to je koliko bolno toliko i pogubno. Ne posedovanje svesti o sopstvenoj  situaciji i stanju.

Jedno je sigurno. U EU se ulazi po ustaljenim pravilima, sve ili ništa! A često je sve, jedno veliko ništa.

Dragan Pajović

Komentari

Komentari