Foto: 
AJ Cann

I novinare ubijaju, zar ne?

Nema tog Srbina koji nije bolji novinar od svakog ko se ikada latio novinarskog pera, kao ni bolji fudbalski selektor od svih stručnjaka koji su se odvažili da preuzmu mesto šefa struke srpske reprezentacije u ovom sportu. Najgore što može da se desi selektoru fudbalske reprezentacije je da bude smenjen (čak iako poput Muslina odvede nacionalni tim na Mundijal), najgore što može da se dogodi novinaru jeste da bude ubijen.

Svi dobro znamo koliko je to tačno. Svima nam je poznato zašto je to tačno.

Jedan običan intervju, jedan prost članak, jedan uobičajeni televizijski prilog, jedan naslov, jedna kolumna – ma koliko bili ništa drugo nego samo običan novinarski zadatak, novinara mogu koštati glave. Najpre poniženi, materijalno ugroženi i egzistencijalno ucenjeni, novinari – a tu ne podrazumevamo one čiji su radovi teledirigovani iz političkih centara moći – konstantno trpe nepodnošljiv pritisak. Osvrću se preko ramena, spavaju sa jednim otvorenim okom. Laka su meta, a nikakvi lovci, ma koliko bili uspešni i moćni. I, što je najgore, laka su meta svakome!
Pođimo od poslednjeg u nizu primera. Običan intervju novinarke televizije N1 sa francuskim humanitarcem Arno Gujonom otvorio je vrata pakla za nju, a nama dao materijal za nove podele. Najnormalnija televizijska emisija poprimila je razmere skandala samo zato što je novinarka radila svoj posao – postavljala pitanja. Navikli smo da onaj ko je pitanjima nezadovoljan svoj bes izrazi svađom, vređanjem i šutiranjem novinara ili napuštanjem studija. Navikli smo i da novinare ubijaju u mračnim haustorima, oni kojima se ne sviđaju njihova pitanja. No, metodi su se promenili. Novinare i dalje napadaju, ali ne samo vlast ili isprovocirani sagovornici – novinare danas napadaju svi.

Nakon spornog intervjua sa Gujonom svi su u Srbiji znali gde je novinarka pogrešila, iako većini nije poznat pojam novinarske greške, iako ona de facto nije pogrešila nigde. Svi su znali i kakvu je kaznu zaslužila. I svi su i više nego bili spremni da tu kaznu sprovedu u delo. Prećeno joj je batinima, ubistvom, vređana je na bezbroj osnova, prozivana i javno žigosana. U zemlji u kojoj od vrha vlasti kreću etiketiranja na naše i američke televizije, na dobre i loše novinare, nije neka novost mobilizacija javnosti u cilju eliminacije jedne novinarke. Stvaranje atmosfere u kojoj je sasvim normalno eliminisati nekoga, takođe, nije neka novost u našoj zemlji. „Ćuruvija dočekao bombe“, „Ako Đinđić preživi, Srbija neće“ – naslovi su, koji su odredili sudbinu jednog novinara i jednog premijera; koji u ovoj priči meni daju za pravo. Crtanje meta nam dobro ide.   

Nije više bitno da li je sporan intervju sa gospodinom Gujonom, da li se neko slaže sa pitanjima novinarke, da li je pomenuti samo humanitarac i (ili) fašista; kontekst u kome moramo da razmišljamo i delamo je sledeći – kako se tako lako javnost mobiliše kada treba nekoga vređati ili mu pretiti, a te solidarnosti nema ni u tragovima kada je u pitanju neki iole humaniji cilj. Da nije tako, valjda Arno Gujon ne bi bio jedini humanitarac, koga valja braniti. I, kad smo kod humanih ciljeva, kako smo to, braneći izvesnog humanitarca od navodnih optužbi za fašizam, krupnim korakom zakoračili u red čistih fašista? Nisu li svi ti apsurdi  dovoljna potvrda činjenice da smo u slučaju „Gujon protiv N1“ debelo promašili temu. Jer – sve i da nas ne zanima politička pozadina jednog Francuza, nekim čudom posvećenog pomaganju ugroženim žiteljima Kosova, kako je moguće da nas zanima da vređamo ili pretimo jednoj običnoj Srpkinji, nekim čudom posvećenoj novinarskom pozivu.

Kažu da je glavni utisak jednog stranog novinara nakon sahrane Slavka Ćuruvije bila – tišina. Muk. Ćutanje novinara, nakon što su na večni počinak ispratili svog kolegu, koji je mnogo pitao. Danas više nije bitno šta je Arnoa Gujona pitala novinarka N1 ili šta je neki fašista pitao nju („Zašto, droljo?“ „Je l zbog para?“ samo su neka od pitanja, prim.autora). Bitno je da se pitamo mi. Da li želimo da delimo sudbinu Ćuruvijinih kolega, koji nisu smeli da progovore, ne znajući ko je sledeći?

Zato pustite novinare da rade svoj posao. Da pitaju. Bili vi toga svesni ili ne, oni to rade zbog vas. Slagali se sa njima ili ne, oni to čine u vaše ime. Zato, pre nego što ih napadnete razmislite dobro. I pokušajte da čujete ćutanje. Ako vam prija, onda ništa.
Novinare će već imati ko da ubije.

Komentari

Komentari