Foto: 
Pea Chesh

Idealni u pričama, siniše u ostvarenjima

Od dana objavljivanja vanrednih izbora očekujem potpunu transparentnost. Šta to podrazumeva? Objavljivanje mesečnih izveštaja iz banke sa detaljima za svaku stranku, a potom i svakodnevni pristup onlajn ili putem objave u medijima kretanja novčanih iznosa na računu pomenute. Isto i sa članstvom stranke. Aktivni članovi jedne stranke da budu popisani u bazi podataka iste i dostupni za javni uvid.

Sigurno da za pomenuto ne postoji kritična masa, kao i da ista ne postoji za prelazak iz feudalnog višestranačja (oblik društvenog odnosa koji je trenutno na snazi u Srbiji) u participativnu demokratiju. Kome je u suštini još stalo da sve bude transparentno i javno, znači svima dostupno? Ko može da se pohvali da nema putera na glavi i da je radio po svojoj savesti, a ne tuđim instrukcijama, ili pritisnut okovima opstanka i svojih slabosti. Ko?

Zar nepostojanje zakona i svesti o lustraciji ne govori dovoljno o jednom bolesnom društvu koje teži da dostigne samo materijalne standarde kao što ponjava sanja da postane tepih. Kakogod služi za otiranje. Naše prihvatanje tih nepisanih pravila, kojih je i previše za društvo u vrednosnom i materijalnom opadanju i propadanju neizostavno vodi ne samo u dužničko ropstvo, već i u društveno samouništenje. Negativnom percepcijom, pogrešnim nasleđem i ničim izazvanom lažnom projekcijom spoljnog sveta.

Ima li smisla da se danas isprave greške? Uvek ima smisla! Prebrojavanje se vrši i pre i posle borbe. Još nije dockan za solidarnost, pregor i izgaranje. Sve što ne uspemo sami, nametnuće nam drugi. I naš prljav veš koji se suši naočigled svih na terasama. Ne tako daleko od kaci kiselog kupusa. To smo mi. Idealni u pričama, siniše u ostvarenjima.

Zar politika-biznis da nas spreči? Politika u koju se ulazi da se reši materijalni, socijalni i društveni status? Zamišljam na trenutak političku elitu ove zemlje kakva bi trebala da bude. Ispunjeni i priznati utemeljivači i državotvorci. I pogledam tv ekran i ostala medija i vidim slinave, bubulljičave nedonošce kojima još mame menjaju pelene i koji ministruju bez dana radnog staža igde, do fotelje. I namazane iskompleksirane frajle, a pored njih i isfrustrirane, pohotne i lascivne starce koji bi da još nešto pojebu dok ne okončaju.

Moj glas im nije ni potreban. I oni to znaju. Ali, ono što nikako da nauče, političari svih boja i fela je, da čuda ne postoje samo u pričama. Čuda su deo postojanja. I na isti način na koji vlastodršci skrivaju svoje namere, svoja primanja, stranačke prihode i liste poslušnih i iznuđenih potpisivača, tako i narod naviknut da opstaje po svaku cenu, ne preza da se danas dodvorava jednom, a sutra će već drugom, kome anketna lestvica dodirne 50% glasova od 60% izlaznosti.

Sa druge strane, kao što u državnim firmama gde je javašluk jedino merilo poslovanja, ne znaju ni tačan broj zaposlenih, država Srbija i pored čipovanih ličnih dokumenata, ne zna gde joj se sve i u kojem broju građani nalaze. Ono što bi jedan običan softver, napravljen od strane bilo kog nesvršenog studenta matematičkog fakulteta, u sekundi izračunao mi nemamo, ili imamo, a ne objavljujemo. Još jedno pljuvanje i muljanje.

A o glasovima izgnanika šta reći. Oni ne trpe svakodnevnu artiljerijsku paljbu srpskih plaćeničkih medija i ne daj Bože, mogli bi da glasaju po savesti. Iako im je Ustavom zagarantovano pravo glasa, oni ne mogu da ga ostvare, jer to vlastodršcima nije u interesu. I nije to jedino Ustavno pravo koje se krši u ovoj kvazi-državi. A i tu bi samo jedan običan softver, opet napravljen i kao diplomski rad ili ispitni program (zar nam Maratonci ne govore koliko je jedna ispitna predstava za treću godinu originalna, i postala deo kulturne baštine), i da državu ne košta ni dinara, mogao da reši problem i omogući izgnanima, ne samo da ostvare svoje Ustavno pravo, nego i da aktivno učestvuju u životu svoje zemlje, ovoga puta, ne samo kao krave muzare koje se pomuzu u devizama kada dođu da provedu jedan deo zasluženog odmora u otadžbini.

Isti princip može da se primeni i za glasače na okupiranoj teritoriji. 

Dragan Pajović

Komentari

Komentari