Foto: 
Lnore Edman

Jedan SMS za svu našu decu

Decu lečimo SMS-om, a šta radi država?“, to pitanje sam čula više puta nego „Dobar dan“ minule nedelje. Ime Teodora sam izgovorila i čula više puta nego što sam na televiziji slušala ime premijera i predsednika, a fotografisane SMS-ove o uplati pomoći za Teodoru na društvenim mrežama „sretala“ sam češće od onog nesrećnog narodnjaka, što laje. Ljudi su izgovarali „292 na 3030“češće nego što onaj drugi nesrećnik i narodnjak u svojim sumanutim nastupima ponavlja „555-333“. Na kraju te dinamične i živopisne jezičko-numeričke igre proglasili smo pobedu. Teodori je obezbeđen novac za početak preko potrebnog lečenja u inostranstvu, a državi potvrđen još jedan ubedljiv poraz na domaćem terenu od starog, dobro poznatog, ljutog rivala. Naroda.
U taj narod spadaju Teodora i njeni roditelji. Njihovi znani i neznani prijatelji, koji su podigli sve znane i neznane na noge u cilju da se Teodori obezbedi novac potreban za lečenje. Oni, koji su slali novac, SMS-ove, objavljivali pozive za pomoć, alarmirali medije. Mediji. Oni, koji prate i oni koji ne prate medije. Oni koji gledaju rijaliti programe i turske serije. Oni koji ne gledaju ništa i oni koji žmure. Glasni, i oni koji ćute. Svi, osim države, čini se. I onih, koji nisu narod.

Narod nisu oni kojima ne treba 350 hiljada evra SMS-ova. Oni, koji se nikada poput bračnog para Vranješević neće buditi u paklu misli o nezamislivom bogatstvu potrebnom da njihovo dete živi. Oni, čija deca ne sede obrijane glave u bolničkim sobama, već sa novom nadogradnjom u luksuznim automobilima. Oni, čija deca nisu ona koja mole narod za život, već ona koja poručuju narodu da crkne. Oni, koji makar samo zbog toga, nikako nisu narod. Ali, jesu država. Država u državi.

Zašto se onda pitamo šta je radila država dok smo mi kucali SMS-ove za izlečenje male Teodore?

Država se bavila sobom, baš kao što smo se mi bavili našim usudom. Baš kao što se već danas bavimo opet onim nesrećnikom što laje, ili onim što svaku rečenicu završava sa 555-333. Borba za Teodoru produbila je razlike – između naroda i nenaroda, ali i države i nad-države. Suštinski nije promenila ništa, jer smo i jedni i drugi na starim pozicijama. Zbog toga je od razmišljanja o tome čime se bavila ili bavi država, možda bar malo bitnije pitanje – šta to mi radimo?

Borba da se zadržimo na putu solidarnosti i ljudskosti važna je koliko i ova prva, možda i najbitnija bitka za Teodoru. Pobedili smo združeni kako sa sobom, tako i sa inatom – starim pouzdanim saveznikom. Ne bi bilo zgoreg da se, makar oslonjeni samo na njega, već danas setimo da je pred porodicom Vranješević još izazova, da na sajtu Fodancije Aleksandra Šapića postoji pregršt informacija o onima, kojima je pomoć potrebna. Da je možda ta pomoć treba i našem komšiji, ili nečijem poznaniku. Da u Vranju majka jednog četvoromesečnog Vukašina čeka 50 hiljada evra da bi mu se izlečena vratila. Da starice, koje na ulici prodaju cveće nisu tu zato što su dokone i zato što im je do cveća. Da nisu svi prosjaci na ulici deo organizovane bande i da sigurno žive gore od nas.

Primetiti sve to, a preskočiti lajv-strim nečije sahrane ili novi „pod mač, bato“-hit, znači dobijeni rat. Ovoga puta ne protiv države, već protiv sistema, u kome su država i narod, gotovo istodobno, osuđeni na poraz.

Vreme je da prestanamo da se pitamo šta država može da uradi za nas, ali i šta mi možemo da uradimo za državu. Vreme je da se pitamo šta možemo da uradimo za sve one, za koje država nije uradila ništa. Za sve nas!

Dovoljno je možda samo par SMS-ova, par novčanica, par lepih reči. Za početak. Šta nas briga šta za to vreme radi država? Mislićemo o tome sutra.

Ako državi zatreba lek.

Mislim, SMS.

Komentari

Komentari