Foto: 
balkaninfo / obrada Olga Tomović

Milan Protić - prototip obrazovane budale

Koliko god to zvučalo degutantno, dok se ispred očiju Ratka Mladića, sa svim svojim greškama, pogrešnim potezima i kasnije skrivanjem od strašnog suda koga sa pravom nije priznavao, rušio jedan idealizovani svet jugoslovenskog Holivuda, Milan Protić je prduckao tek svareni kačkavalj u nekom beogradskom stanu.

  ***

Jedno od najsloženijih pitanja današnjice jeste svakako tumačenje ratova za jugoslovenko nasleđe, jer bilo kojim putem da krenete da otkrivate uzroke i posledice, naići ćete na jedno teško breme koje i danas nose kako stare tako i nove generacije. Ali nikada do sada nisam video ni čuo da je neko sa takvom agresivnošću, drekom i vikom, kao da je on najviše postradao u tim ratovima, lupetao i ispirao mozgove kao što je to nedavno činio Milan Protić.

Nesumnjivo da je on jedan od najznačajnijih poznavalaca istorijskih nauka kod nas, ali i prototip intelektualca skučenih pogleda, rešen da se suočavanjem sa krivicom strastveno upusti u tumačenje, ali nesvestan da ratove svodi samo na jedan zločin, a na margine postavlja sve ostale, dok je sramnih bilo itekako. Marginalizacija pojedinih zločina može da bude gora od negacije jednog od najvećih, mada ni sami nismo ustanovili koji su kriterijumi i ko smo mi uopšte da određujemo stepen nekog zverstva. To bi bilo isto kao kada bi postojala država koja nema ludake, ubice i silovatelje, što bi svakako bila utopijska stvar.

Ko uopšte danas zna za malog postradalog Slobodana Stojanovića koga je zverski kasapila Elfeta Veseli? Da nije interneta i društvenih mreža verovatno se za to ne bi ni znalo. Novine o tome skoro da nisu ni pisale, osim nekih portala i elektronskih novina. Ako pogledamo iz duše Dostojevskog, najstrašniji zločin je zločin prema detetu, a ovo nije bilo ubistvo nego horor na osnovu koga niko ne bi bio spreman da napravi film ili priču. Zverski ga je mučila, gulila kožu i sekla prste. Mali jedanaestogodišnji Slobodan Stojanović nije umirao kao što umiru ljudi. Zverski ga je mučila pred svima! Svukla je sa njega odeću i obuću, i uzela nož. Kada su godinu dana kasnije iz zemlje izvadili Slobodanovo beživotno telo, prizor je bio užasan. Stomak mu je bio rasečen u obliku kvadrata, videli su se unutrašnji organi. Rasekotine po glavi. Noge polomljene. Žena-monstrum tek na kraju je pucala iz neposredne blizine pravo u slepoočnicu: metak je prošao levu čeonu kost i izašao kroz desnu. Zbog takvih zločina nikada niko nije prozvao one preko puta da se suoče sa strahotama koje su neki radili u njihovo ime.

Milan Protić nije u pravu kada kaže da mi kao tobože natčovečanski narod nemamo pravo na zločine. Naravno da se u toj grupi uvek nađe neko ko misli da bi ubijanjem zarobljenika rešio rat. Tako je bilo u Srebrenici, ali ne postoji nijedan podatak da je Ratko Mladić naredio zločin, osim odgovornosti da taj zločin nije sprečio.

Koliko god ti ratovi bili bez pravila, bez konvencionalnog određenja da li su građanski ili bratoubilački, nijedna srpska vojska nije radila dve stvari, a to je mučenje dece i njihovo monstruozno ubijanje kao i rušenje grobova. Milan Protić ima sasvim drugačiju viziju u kojoj očigledno već ukaljana srpska čast vojnika smeta da zbog nje ne bismo smeli da pomenemo niti jedan zločin. Zar ne smemo zbog toga ni ovaj?

Koliko god to zvučalo degutantno, dok se ispred očiju Ratka Mladića, sa svim svojim greškama, pogrešnim potezima i kasnije skrivanjem od strašnog suda koga sa pravom nije priznavao, rušio jedan idealizovani svet jugoslovenskog Holivuda, Milan Protić je prduckao tek svareni kačkavalj u nekom beogradskom stanu. Da su kojim slučajem zamenjene uloge, ovaj drugi bi verovatno izvršio samoubistvo nespreman da se suoči sa tragičnim dešavanjima koja su se obrušila na sve nas nesrećnih devedesetih.

Ima li on pravo da nam drži moralne lekcije?

Ivan Novčić

Komentari

Komentari