Foto: 
autor nepoznat

O sakatima i osakaćenima

Ovo je vreme za ozbiljnije teme, a nema ozbiljnije nego one o ljudima koji se neprimetno snalaze svuda oko nas, a invalidi su i od države nisu dobili ništa od obećanog, samo muke i saznanje da će uvek morati sami da se bore da bi opstali u ovoj nepravdi.

U osakaćenoj privredi, u socijalnom sistemu gde nema novca ni za samohrane majke sa više dece, gde se crkavica deli kao da je kuća, a i to neredovno, smeštena je i ona grupacija, ona od koje okrećemo glavu, jer ne znamo šta bi rekli, a da to zvuči ljudski i bez sažaljenja - invalidi.
Treba razgovarati sa jednim, pa da se tek onda sagledati sve muke kroz koje prolaze, pogotovo oni sa 80% invalidnosti, pa naviše. U zakonu sve lepo i taksativno stoji, sva im je pomoć (pa i novčana) omogućena i zagarantovana, ali tako ne ide u praksi. 
Osim invalidske penzije, koja je minimalna, dobijaju i dodatak, koji je takođe mizerija, dobijaju i tuđu negu i pomoć, ali to je u sferama fantastike, jer malo je negovatelja, a mnogo starih, nesposobnih i invalida. Znači, sve ide iz džepa osobe koja niti može da radi, niti da plati lekove i pomagala koja su mu preko potrebna za život. Da li vam to zvuči kao prosperitetno, napredno i socijalno ponašanje države?
Kada se sumira situacija jedne osobe u kolicima, ili nekog kome je neophodna dvadesetočasovna nega, ostaje samo rodbina, majke, očevi, sestre, braća, supruge i supruzi. Da bi oni mogli da rade, te da zarade za mizeran opstanak, potrebna je žena za negu obolelog, lekovi, masaže, pomagala, fantastične svote. Odakle? To samo oni znaju... Zato sede tu gde su, ne mrdaju, jer nemaju kuda, ne mogu, nema dovoljno rampi za kolica, nema provlačenja između parkiranih kola, uzdaju se u milost dobrih ljudi, a njih je tako malo, tako malo... Zamislite takav život, mlad ili star. To nije život, to je postijanje bez radosti, to je egzistiranje bez svetlosti.. Navikli su na borbu sa vetrenjačama, jer bi bez borbe bili dva metra pod zemljom.
Sakata država, ova bez nogu, ruku, duše, ima samo glavu i u njoj kalkulator. Koliko u kasu, a koliko u džep. A džepovi sve dublji, kasa tanka, izbori svake godine crpe milione iz budžeta, novogodišnja rasveta jede ono što bi moglo biti pametno utrošeno...kradu se životi, umire se bez dostojanstva... 
Za ove osakaćene, invalidi su samo nepotreban trošak, slovo zakona postoji, propisano evropskim merilima, ali samo slovo, zakona niotkuda.
Potrebno je shvatiti da vladajuća SNS nema kadar, nema obrazovanja, nema ni skrupula i da deluje po strukturi mafijaške organizacije gde je Kapo di tuti kapi na čelu, pa piramidalno na dole, novac se samo kaskadno uliva odozgo na dole, ali u pogrešne namene i u prljave ruke.
Oni ne poseduju državničku svest, jer da je imaju, manuli bi se mercedesa i džipova, vila i stanova u zemlji gde narod gladuje, invalidi samuju, bolesni umiru na veliko, bolnice propadaju... Puni su obećanja, ali samo onda kada cirkus obrne točak i zasvira vergl, a to je znak da nam slede novi izbori.

Komentari

Komentari